Kako vrijeme leti. Teško se oteti osjećaju da kad netko kaže "prije 20 godina", instinktivno pomisliš na recimo sredinu 90-ih godina prošlog stoljeća. Ali ne. "Prije 20 godina" danas znači 2003., a baš na današnji dan te godine Hajduk je doživio jedno od najbolnijih europskih ispadanja u novijoj povijesti.

O Hajdukovim europskim avanturama i (pre)čestim ispadanjima na račun golova u gostima mogu se ispisati cijeli tomovi. Tijekom 70-ih i 80-ih godina gotovo je svako ispadanje bilo upravo takvo, tragično, ali bilo je i 90-ih te tijekom 2000-ih sličnih slučajeva.

Pamte se kultne utakmice protiv Schalkea i Fiorentine, gdje Hajduk realno nije bio tako blizu prolaza, ali i protiv Mallorce kada su splitski “Bili” u ljeto 2001. godine zaustavljeni nadomak grupne faze Lige prvaka. Opet za jedan gol.

No, ako pitate prosječnog Hajdukovog navijača za kojim europskim izlazom najviše žali (barem u novijoj povijesti) gotovo sigurno će vam reći da je to – Roma.

Bila je to jesen 2003. Hajduk je prethodno bio prvak 2001., Zagreb je slavio 2002., a Dinamo 2003. Tog ljeta Hajduk je u pretkolu tadašnjeg Kupa UEFA-e doživio poraz kod finske Hake, zbog čega su ogorčeni navijači ušli na stadion u Poljudu i na travnjaku – iskopali grobove. Ili se barem tako to moglo protumačiti. Druga je teorija bila da je to bila poruka igračima kako bi im bilo bolje da se bave okopavanjem polja umjesto nogometom.

Kako god, raspoloženje među navijačima nije bilo idealno. Haka se na kraju prošla u revanšu na Poljudu, baš kao i Grasshoppers u prvom kolu Kupa UEFA-e i ždrijeb je u drugom kolu Hajduk spojio s Romom. Godinu dana ranije Hajduk je u prvom kolu izvukao engleski Fulham od kojeg je ispao s ukupnih 3:2.

Uglavnom, Hajduk se tada predvođen trenerom Zoranom Vulićem krenuo spremati za Romu. U domaćem je prvenstvu brodio sasvim dobro, a čak je i u prvoj utakmici na Olimpicu odigrao jako dobro. Ipak, Antonio Cassano u sudačkoj je nadoknadi zabio za 1:0 “Vučice”.

Taj je put atmosfera uoči revanša u Splitu bila posve drukčija od one uoči Hake. Dalmacija je “gorjela”. Da je kapacitet stadiona bio 40 ili 50 tisuća gledatelja, rasprodao bi se. Roma na Poljudu nije se smjela propustiti. Optimistični navijači Hajduka još su u Rimu pjevali pogrdnu pjesmicu Francescu Tottiju koji je propustio obje utakmice, a jednako su raspoloženi bili i na domaćem terenu.

Kad smo povodom obljetnice gostovanja Rome u Splitu nazvali Vulića, nije se mogao odmah sjetiti da se to dogodilo baš na današnji dan. A onda smo mu rekli.

“Aaa Roma, tako je.”

Uspomene su se odmah vratile.

“A slušajte, nemam što prigovoriti igračima. Roma je tada bila vodeća u Serie A. Da smo prošli, prezimili bismo u Europi. Igrali su Chivu, Zebina, Samuel, Panucci, Carew, Montella, Cassano, Emerson, pa Candela, Mancini… Sve reprezentativci. Samo Totti nije igrao protiv nas. Teško da će takva momčad više ikad igrati u Splitu. I u Rimu smo odigrali fantastično, ali nam je Cassano pred kraj zabio gol. Niste me trebali podsjećati na sve ovo, haha. Baš ste mi razdrmali emocije“¸ počeo je Vulić.

Nije previše pridavao pažnje tim grobovima koje su navijači iskopali.

“To je bilo doba Hajduka. Navijači su tražili samo uspjeh. To je za mene bilo normalno. Ako takve stvari preživiš, možeš biti u Hajduku. Malo mi je čak i žao što se takva draž izgubila, drukčija su vremena. Nekad mi se čini da nama starijima Hajdukovi porazi teže padaju nego mlađima.“

A je li vas ipak bilo barem malo strah?

“Ma nije. Znali smo da su navijači uvijek uz nas. Jednostavno, to je bio način na koji su izražavali nezadovoljstvo. Mi smo to prihvatili i iz svega izašli još jači.“

Uoči utakmice Vulić je momčad povukao u karantenu u Rogoznicu, u Šibensko-kninskoj županiji.

“Imali smo podršku cijele Dalmacije. Iz Rogoznice na putu prema stadionu i stari i mladi davali su nam podršku. Kad to vidiš, onda moraš dati maksimum, pogotovo kad imaš 10-15 igrača iz Dalmacije.“

Iako je na drugoj strani bila moćna Roma, koja je te sezone završila kao doprvak Italije (iza Milana), Hajduk je krenuo bez respekta, napadački.

“Nikad se nikog nismo bojali, barem ne dok sam ja tu bio igrač ili trener. Uvijek se doma moraš postaviti kao favorit. Tako su mene učili moji treneri”, kaže Vulić.

Kakva je bila ideja, je li imala Roma neku slabost?

“Ma, kakva slabost. Roma nije imala slabost! Bila je prva u Serie A. Imala je strašnu momčad. Možda je jedino golman bio slabiji (op.a. Pelizzoli), pa smo rekli da mu treba šutirati što više, ali igraš onoliko koliko ti protivnik dozvoli.“

Revanš je krenuo po Hajdukovim željama. Hrabra igra isplatila mu se u 33. minuti golom koji je ušao u povijest. Petar Krpan uvalio je “tunel” Jonathanu Zebini, probio lijevu stranu i asistirao u petercu Ninu Buli koji je prebrisao Rominu prednost i bacio Poljud u ekstazu. Ako ste zaboravili, bila je to generacija Računice, Andrića, Vejića, Blatnjaka, Neretljaka, Đolonge, Rukavine, Carevića…

“Sjećam se gola, kako ne. Krpan kroz noge Zebini, pa Bule šprint do sjeverne tribine, bio mu je to najbrži šprint u karijeri“, prisjeća se Vulić.

U drugom poluvremenu Roma je nasrtala u potrazi za izjednačenjem, ali Hajduk je odolijevao. Sve do 85. minute kada su mu presudili vlastiti igrači. Branič Darko Miladin i vratar Zlatko Runje nespretnim su reakcijama podarili Cassanu gol za prolaz Rome, a Hajdukovim navijačima noć(i) bez sna. Bio je to baš dječački naivan primljen gol, na granici komedije i tuge, koji nije bilo lako ni vidjeti ni opisati. A bome ni preboljeti.

“Nesmotrenost. Svima nama to je bio šok, ali najgore je bilo njima dvojici. Život ide dalje, pogriješiš, dogodi se. Išli smo ih podići jer zajedno pobjeđujemo i zajedno gubimo, ali rane su ostale. Uvijek nešto fali. Iako, sudac je prije toga morao isključiti Zebinu zbog faula nad Krpanom. Odigrali smo hajdučki, to je za mene bio Hajduk.”

Jeste li ikad kasnije gledali snimku te utakmice?

“Nikad. Nisam. Samo sam pogledao moj gol u Zagrebu, Dinamu s 30 metara, i Radničkom iz Niša. To je sve što sam iznova gledao.“

Je li vam to bio najteži trenutak trenerske karijere?

“Nije. Najteži mi je bio ovaj zadnji odlazak iz Hajduka (op.a. 2018.). E, to mi je bio najgori trenutak u Hajduku, iskreno”, reći će za kraj Vulić.

Kasnije te sezone u kojoj se igralo protiv Rome Hajduk je postao prvak Hrvatske, ali bez Vulića na klupi. On je bio smijenjen tri kola prije kraja, naslijedio ga je Petar Nadoveza.

Po toj rani nismo htjeli kopati. Jedna je, govorimo jasno o Romi, dovoljna za ovaj tekst.