Nije to bila blistava predstava Dinama, ali Modri su imali 1:0 i rutinski išli prema pobjedi protiv Gorice, a onda se ukazao Josip Mitrović i prekrasnim pogotkom zakomplicirao utrku za prvaka i život Anti Čačiću...

Duh Kristijana Lovrića kao da se ponovno nadvio nad Veliku Goricu. Sjurio se po lijevoj strani, prebacio loptu na desnu nogu, odapeo s ruba kaznenog prostora i pogodio od suprotne stative u mrežu. Samo što to nije bio Lovrić – koji je godinama harao Turopoljem – već Josip Mitrović.

Dečko koji je tom istom Lovriću jedno vrijeme bio rezerva, a sada je možda i najopasniji igrač posljednjeplasiranog sastava SuperSport HNL-a. Ako možda i nije najopasniji, onda je svakako u najboljoj formi. U zadnje četiri utakmice zabio je četiri gola, uključujući onaj za pobjedu 5:4 protiv Istre, te sada za remi protiv Dinama (1:1).

No kako je i sam trener Gorice Željko Sopić rekao nakon dvoboja s Dinamom, u svlačionici je vladala grobna atmosfera. Je li to zaista bilo tako, upitali smo baš Mitrovića.

“Točno je tako bilo. Nismo zadovoljni jer trebaju nam pobjede. Svaki remi je i kiks. Dobili smo bod, ali smo izgubili dva, bez obzira na to što nam je protivnik bio Dinamo. U prvom poluvremenu bili smo bez energije, ali kad smo shvatili da možemo igrati protiv njih, počeli smo stvarati šanse. Previše smo toga propustili. Dinamo nam je dao i više nego što inače daje. Baš možemo žaliti“, razočarano će Mitrović za Sport Klub.

S obzirom na to da je Gorica i dalje velikih sedam bodova udaljena od spasa, odnosno devetoplasiranog Šibenika, Mitrović nije mogao na pravi način ni uživati u svom remek-djelu. Moglo se i na televizijskom prijenosu vidjeti da nije niti proslavio pogodak.

“Ma da, nisam ni slavio. Bio sam svjestan da nam ni taj gol nije dovoljan. Išao sam odmah na centar. Bilo je još vremena, mogli smo ih stisnuti, čak smo imali još dvije prilike za postići gol. No dobro, u zadnje vrijeme igramo otvorenije i stvaramo više šansi. Nadam se da ćemo tako nastaviti.“

Odmah nakon što je primio loptu negdje na centru, nakon pogreške Dinama, Mitrović je znao što će napraviti.

“Čim sam vidio da lopta ide prema meni, znao sam da ću opaliti. Nisam ni gledao druge opcije. Igrač ispred mene povlačio se na 16 metara i pucao sam.“

Izgledalo je kao dobro uvježban manevar.

“Dosta vježbam, istina, ali nisam bio u situacijama pucati iz te pozicije. Tek u zadnjih nekoliko utakmica otkad igram na lijevom krilu.“

I upravo se tu krije tajna Mitrovićeve forme. Sopić mu je pronašao pravu poziciju.

“Trener me pitao koja mi pozicija najviše paše, rekao sam mu i tako je i bilo. Odmah me stavio lijevo. U mlađim kategorijama zabijao sam dosta golova, a onda se to u seniorima izgubilo jer nisam više igrao na toj poziciji. Barem ne u kontinuitetu. Igrao sam i desno, to je OK, ali lijevo krilo moje je prirodno mjesto.“

Prethodno je Mitrović dosta „šarao“. Ne svojom voljom. U Interu, pa čak i u Gorici ove sezone, znao je igrati desnog beka. Dakle, obranu.

“Igrao sam sigurno petnaestak utakmica na beku i ovdje u Gorici, ali nije to moja prirodna pozicija. Navikao sam napadati bekove, a ne se braniti“, jasno će Mitrović.

“Bolje mi je s klupe ući na krilo, nego igrati beka od početka. Ja sam lijevo krilo ili polušpic.“

Osjeća li Mitrović možda drukčije poglede suparničkih braniča sada kada je u tako dobroj formi?

“Nadam se da gledaju, u dobroj smo formi. Ali nisam samo ja tu opasan, ima još mojih suigrača. Dosta smo napredovali, stvaramo sve više šansi.“

I sada kada je Sopić stavio Mitrovića na pravo mjesto, zadovoljstvo je obostrano. Trener je dobio opasnog i konkretnog napadača, a igrač samopouzdanje i slobodu budući da igra na poziciji na kojoj se najugodnije osjeća.

“Puno je stvari donio Sopić. Agresivniji smo i discipliniraniji u obrani. Primamo i manje golova, a počeli smo i zabijati. No, još uvijek nam nedostaje bodova…“

Da, bodovi i Gorica ove sezone nisu se baš sprijateljili. Samo ih je 17 sletjelo ili ostalo u Turopolju, što je sedam manje od Šibenika, jedine momčadi koju Gorica još može dostići i spasiti se od ispadanja. Do kraja je u igri još devet kola, odnosno 27 bodova, a raspored u narednih nekoliko utakmica nije nimalo jednostavan za Goricu.

Prvo Osijek doma, Šibenik vani i onda još Rijeka i Hajduk doma. Jasno je da će te utakmice uvelike odrediti finiš sezone Gorice, pogotovo utakmica na Šubićevcu protiv izravnog konkurenta.

“Može se to stići. Događali su se i veći preokreti. Moramo vjerovati. Raspored je takav kakav jest, ali trenutno u ligi svak svakoga može pobijediti. Osijek nije u dobroj formi, a Šibenik će biti ključna utakmica. Tu će se dosta toga riješiti.“

A Dinamo? Hoće li ponovno postati prvak ili će to ipak biti Hajduk iz drugog plana?

“Ovisi kako će Dinamo sada reagirati. Hajduk uvijek može zaprijetiti, ali sve je još uvijek u Dinamovim rukama.“

Iako su mu tek 22 godine, Mitrović je već drugi put sudionik žestoke borbe za ostanak. Onu prvu je izgubio, s Interom 2020. godine gdje je bio posuđen iz Rijeke, no ta se situacija, veli, ne može usporediti s ovom u Gorici.

“Bila je to prva godina koronavirusa, promijenili smo dosta trenera i to je jedina sličnost. Inter je tada bio u velikim financijskim problemima i imao sam dojam da nitko ne vjeruje u ostanak. Bili smo baš u velikoj krizi, mislim da smo čak izgubili 14 utakmica zaredom. Ovdje financijskih problema nema i svi vjeruju da se još stignemo izvući. Ali drago mi je da sam to prošao, iako možda i nisam bio posve svjestan svega jer sam bio mlađi.“

A što ako Gorica ipak ispadne? Ovisi li o tome i Mitrovićev daljnji ostanak u klubu? Ugovor mu traje do 2024. godine.

“Ne bih o tome sada. Nije vrijeme. Prvi mi je cilj ostati u ligi, pa ćemo vidjeti što i kako dalje.“

Kako god sezona završila, jasno je da Mitrović, o čijoj karijeri brine bivši igrač Cibalije, Hajduka i Dinama Ivan Bošnjak, polako stvara vlastito ime nakon nekoliko godina traženja. Iz Đakova je preko Cibalije s 15 godina potpisao za Rijeku, ali na Rujevicu je stigao u vrijeme moćnog stroja koji je marljivo i stručno gradio Matjaž Kek. Jednostavno, nije bilo suđeno da Mitrović dobije priliku. Upisao je tek jedan nastup u Kupu.

“Tada su me povukli iz juniora u prvu momčad, ali konkurencija je bila ogromna. Svejedno, puno sam naučio tamo kroz treninge i Kekovo vodstvo. Ozlijedio sam nažalost i petu metatarzalnu kost desne noge, vukao sam tu ozljedu sigurno pola godine. Ali, nikad nisam požalio.“

Baš u tim riječkim danima Mitrović je bio dijelom hrvatske reprezentacije do 17 godina na Europskom prvenstvu. To je generacija Kotarskog, Čoline, Franjića, Vuškovića, Baturine, Marina, Pršira koji mu je sad suigrač u Gorici… Brojnih igrača razasutih po HNL-u i Europi.

“Najbolji sam iz te generacije bio s Ivorom Pandurom, golmanom. On mi je bio cimer u Rijeci. Puno mi je pomogao kad sam bio ozlijeđen i u nekim životnim situacijama. S njim sam ostao u najboljem kontaktu.“

Nakon posudbe u Interu Mitrović je stigao u Goricu u kojoj se polako bliži jubilarnoj stotoj utakmici (87), ali pitanje je hoće li je i dočekati. U svakom slučaju, zadovoljan je kako mu se karijera razvija.

“Idem dan po dan, ništa ne treba žuriti. Dobro mi je ovdje. I lani sam dobio šansu, ali nikako nisam dolazio na pravu poziciju. Tu je prvo bio Lovrić, pa Špikić… Tek sada mi se otvorilo. Ne volim otkrivati ambicije. Držim ih za sebe. Kad ih ostvarim, onda ćemo o tome. Svi žele velike klubove i lige, ali za to treba puno raditi, odricati se…“

A je li spreman za ta odricanja i rad?

“Uvijek! Zato sam i dogurao do tu gdje sam sad“, zaključio je Josip Mitrović za SK.