Hrvatski nogomet zakoračio je u četvrto desetljeće, no nažalost i dalje ima puno stvari koje ne pripadaju zelenom travnjaku. Kroz aktere i događaje prisjetiti ćemo se kako se gradila Hrvatska nogometna liga, što je sve proživjela i koliko smo, ako uopće jesmo, nešto naučili

Kako to obično biva kod totalitarnih vođa, a toga smo se nagledali na ovim prostorima valjda od kada postoje, tako je i prvi predsjednik imao silnu želju imati kontrolu i na onim manje važnim pojavama u društvu. Jedna takva, posebno početkom rata, barem u tim uvjetima banalna stvar kao što je nogomet, dr. Franji Tuđmanu bila je na visokoj listi prioriteta. I prije nego što se rat rasplamsao. Tuđman, iako nekoć general-major po činu u JNA, opterećen prošlošću, odlučio je voljenom zagrebačkom nogometnom klubu promijeniti ime. I učinio je to dva puta. Prvo je bio HAŠK-Građanski, nespojiva spojenica dva predratna zagrebačka kluba, kasnije i Croatia, koja nije imala nikakvu logičnu vezu, pa naime tako su reprezentaciju svi zvali u svijetu. No, nije odstupao ni milimetra..

Bio je to šok, ponajprije za najzagriženije navijače kluba, koji su pod tim malim d – vodili rat s jugoslavenskom milicijom, Delijamai Grobarima, dovodili tog istog Tuđmana na vlast 1990. godine, i među prvima uzeli pušku te otišli u Domovinski rat. Više puta sam vodio duge razgovore s Hasanom Kurtićem, jednom od poznatijih BBB-a kroz povijest, koji je na tribinu stigao negdje sredinom osamdesetih, ali i dan danas u njegovom se kafiću Azzurro pričaju priče iz davnina. Bio je pionir u navijanju, hrabar, beskompromisan i posve odan jednoj ljubavi – klubu uz Maksimirske 128.

“Nekad se našalim pa kažem da je nogometni navijač, ali onaj s prve crte, sa štange i iz prve ekipe – profesija. No, u meni je taj plam vječan, kao i ljubav prema klubu. Svašta sam prošao i prije nego što je došao Tuđman, bilo je to meni nekoliko burnih, ali i najsretnijih godina u kojima mi je Dinamo, BBB i navijanje bilo sve. Sastavni dio nogometnog ultrasa bio je da si se bio spreman potući s drugom navijačkom skupinom, ali nikada navijač iz prve ekipe, kako se zvala jezgra, ne bi napao običnog navijača s druge strane”, objašnjavao nam je Hasan Kurtić, jedan od najekstremnijih Dinamovih navijača iz tih predratnih godina.

I baš u tim godinama, kada se u zraku osjetilo, a negdje dolje i znalo da se u političkom smislu stvari mijenjaju Dinamo i navijači su bili u dobrim odnosima.

“U to vrijeme, kada smo osnovali skupinu 1986. godine počeli su i masovni odlasci na gostovanja. Beograd je bio posebno gostovanje, jednostavno si znao gdje ideš, dao si i primio batine. I tada su naši igrači, ali i pokojni trener Josip Kuže, jedan od najdražih trenera u povijesti, bili uz nas. Kada je navijačima na gostovanjima ponestalo novca, neki su igrači uskakali, pomagali, svi smo puhali u jedno plavo jedro. Postojala je simbioza, i kada s odmakom vremena pogledamo, to je na neki način i posljednje razdoblje u povijesti kluba u kojem su BBB i klub bili saveznici. Sve nakon toga, je bila borba, na sreću u kojoj smo mi bili na pravoj strani.”

Velimir Zajec, kapetan po mnogima najdraže i najveće generacije Dinama, koja je nakon 24 godine vratila naslov prvaka Jugoslavije u Zagreb 1982. godine, više puta se nakon karijere vraćao u Dinamo i obavljalo najvažnije funkcije u klubu. Na famoznoj skupštini NK Dinamo, kada je odlukom skupštinara promijenjeno ime Dinamo u HAŠK-Građanski, Zajec je bio protiv. I u Biografiji Velimira Zajeca, koju je nedavno objavio Sanjin Španović, Zajec i suradnici su opisivali ta vremena i te trenutke. Zajec je čak pet puta dolazio u Dinamo nakon igračke karijere.

Nije tajna da su BBB uvijek naginjali – desno, ali i to je dio naše povijesti. Darko Zlodi, također jedan od članova prve ekipe BBB-a, engleski tip navijača, uvijek tih, naizgled samozatajan, ali iznutra neobično hrabar i odan. Za ideale ginu budale, svojedobno je netko napisao stih, ali Zlodi se nije bojao prve crte, srpskog logora nakon pada Vukovara. Ali više od svih batina zapravo ga boljelo to što njegov Dinamo, pod takvim imenom ne postoji. I kao mnogi je patio, a jednom smo na zapadnoj tribini Doma sportova, dok je još Medvešćak igrao u Ebelu dugo pričali o Dinamu. I bio je to, nažalost razlog da se naruči još koje pivo više. Kako bi se pobjeglo odnekog razumnog objašnjenja.

No, Tuđman je tu bio rigidan. Njegov znameniti govor, i reakcija navijača u tim trenucima otvorili su definitivno frontu s koje se niti jedna strana nije željela povući:

“To što se čuju dva tri glasa vratite nam Dinamo”, počeo je Tuđman (a u pozadini se čulo nekoliko stotina navijača Dinama kako glasno uzvikuju ime svog kluba) potpuno ga izbacilo iz takta. Posve se izobličio, te nastavio:
“Vi dragi mladići, koji ne znate povijesti, ili ste instrumentalizirani Dinamo danas ima u Ćupriji, Pančevu, hoćete li opet jedinstvo s njima. Nikada nećemo više s njima, u Jugoslaviju. A onaj tko je nosio transparenti “Vratite nam sveto ime Dinamo, bio je agent Beograda. I prema tome nemojte dopustiti da budete bilo čije oruđe, nego samo hrvatske politike.”

I tu je Plavi Buldog sa sjevera zagrizao u tu kost do kraja. Definitivno, ali posve beskompromisno BBB su godinama vodili tu tešku bitku.
“Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu”, skandirali su BBB, aludirajući na ime Tuđmanovog unuka.

Na tribini je prkosno stajao transparent “Dinamo svetinja”, kojeg je policija, kada god je mogla skidala s ograde kako ne bi bila crvena krpa u očima tadašnjeg predsjednika HR.

“Tko bi rekao da ćemo, kada dobijemo državu, o kojoj smo sanjali, prolijevali krv, imati takvih problema. Bilo je napeto zbog odnosa s Tuđmanom, Canjugom. Željeli su napraviti veliki hrvatski klub, ali su podcijenili mase, puk, sve one koji vole Dinamo”, rekao je tada Hasan.

Tuđman je u jednom trenutku, kako bi imao potpunu kontrolu, ali i dnevni brifing u klub poslao svog ‘ćatu’ – Zlatka Canjugu. Mladi HDZ-ov kadar, koji je bio spreman beskompromisno obavljati sve ono što je od njega tražio prvi hrvatski predsjednik vodio je klub. I nije odstupao niti milimetra od Tuđmanove politike. A da su skloni i radnjama s kojima bi se danas i te kako bavio USKOK, zapravo je bio transfer Marka Viduka iz Croatije u Celtic. Neću ovdje ulaziti u dubinu te priče, kao niti u Novoselove stolice na početku renoviranja nikad dovršenog stadiona u Maksimiru. Ali, tada sam iz prve ruke pratio Dinamo, svakodnevnim odlascima u Maksimirsku 128. i puno toga mi je zapravo bilo jasnije. Zapravo počeo shvaćati tko je i što Dinamo, tada službeno Croatia. I apsolutna je laž, kako god nam to išlo na dušu, tadašnje stanje u klubu, ponajprije od strane glavnih urednika, ali i vlasnika najutjecajnijih dnevnih novina u HR slika iz Maksimirske 128. bila je – cenzurirana. Nije u tom trenutku u Croatiji bilo ni malo d – od demokracije.

Sve je završilo tragikomedijom početkom 2000. godine, kada je 14. veljače skupština NK Croatije izglasala promjenu imena Dinamo, jer je to na samrti dr. Franjo Tuđman šapnuo Zlatku Canjugi. Jedna mučna epizoda u povijesti kluba Maksimirske 128. je bila okončana. I tada smo mislili da je to najgora stvar koja se ikada dogodila Dinamu.