Nogometaši Hajduka u proljetnu su polusezonu ušli s ozbiljnim zaostatkom za glavnim konkurentom, Dinamom te oslabljeni za odlazak velikog broja igrača. Ipak, optimizam kako će krenuti na bolje i kako se „Bili“ imaju čemu nadati u nastavku sezone utemeljen je na previranjima u Dinamu, a najviše dolaskom trenera s ozbiljnim CV-om te trenera koji ujedno i „poznaje mentalitet“. Piše: Bruno Roglić

Hajduk je svog novog trenera, Ivana Leku, simbolično najavio na Silvestrovo. Dan je to kada razmislimo o godini iza nas, ponajviše o stvarima koje nisu bile dobre i koje u Novoj godini trebamo popraviti. Hajduk je u 2022. nakon devet sezona konačno osvojio trofej te nakon deset sezona uspio završiti na drugom mjestu HNL-a. Iako je na prvu to uspješna godina, posebno za klub koji se godinama muči kao Hajduk, ostao je gorak okus jer nije ispunjen prvi cilj, titula nakon 17 godina čekanja. Ipak, uprava je nakon par negativnih rezultata odlučila da Valdas Dambrauskas nije taj koji može donijeti titulu u Split kao i da „privremeni“ Mislav Karoglan ne zaslužuje dugoročnu priliku, bar ne u ovom trenutku.

Nakon mjesečnih pa čak i godišnjih najava, napokon je bilo službeno. Bivši kapetan i legenda kluba, Ivan Leko, novi je trener Hajduka. Uprava na čelu s Jakobušićem odlučila je da je pravi trenutak da se uloži u kvalitetnog trenera te da će 2023. konačno biti godina kada će se jednom treneru napokon dati šansa, odnosno pravi kontinuitet kako bi od Hajduka napravio prvaka Hrvatske.

Ivan Leko je sve što Hajduku u ovom trenutku treba, mladi, perspektivni trener s ozbiljnim rezultatima iza sebe, bogatog trenerskog CV-a i gardom pobjednika. Usto, zasigurno nije na odmet što je Hajdukovo „dite“, bivši kapetan te činjenica da je s Hajdukom osvojio dva naslova prvaka (ujedno i zadnji Hajdukov 2005.). Trener je to kojeg hrvatska javnost izrazito cijeni, koji ima karizmu, a najvažnije je da ima ideju kako od momčadi napraviti pobjednike. To je pokazao najviše u svojim epizodama u Belgiji. S Club Bruggeom osvojio je naslov i superkup, dok je s „malenim“ Antwerpenom uzeo prvi trofej nakon 30 godina suše te prošao skupinu Europske lige.

Ako vam se Lekina trenerska priča, njegove osobine i način rada čine poznati, posebice u kontekstu Hajduka, to je zato što je Hajduk već imao svog Leku, odnosno trenera koji se čini „predobar“ za današnji Hajduk i za kojeg se publika koja nije toliko sklona Bijelima pita zašto je uopće došao i što mu sve to treba. Taj Leko o kojem pričam se zove Igor Tudor, trenutačno je trener francuskog Marseillea i s novim pojačanjima (Ounahi i Vitinha) lovi naslov prvaka pokraj momčadi u kojoj igraju Messi, Neymar, Ramos i Mbappe… Isti taj Igor Tudor u dva je navrata bio trener Hajduka, posljednji puta relativno nedavno 2020. i u najmanju ruku nije se  proveo dobro, za drugi mandat svakako je prilagodnije nazvati ga katastrofom.

Igor Tudor se u svoj Hajduk vratio početkom 2020. kao etablirani trener koji je nakon debija u Hajduku, vodio između ostalih i PAOK, Galatasaray te dvaput Udinese kojeg je u oba navrata čudesno spasio od ispadanja. Hajduk je u novu sezonu ušao vođen s miljenikom navijača, Oreščaninom, koji je nakon samo nekoliko dana dobio otkaz zbog sramote protiv malteške Gzire.

Klub je u teškim trenucima preuzeo Damir Burić, popularni Šolta, kojemu je to također bio drugi mandat na klupi Bijelih. Hajduk je u HNL sezonu ušao furiozno, upisane su početne tri pobjede u 3 susreta, a nakon pobjede u sedmom kolu nad Dinamom, Hajduk je čak u jednom trenutku bio prvi. Šolta je upisao nevjerojatnih devet pobjeda u 10 kola koje je Hajduk igrao na Poljudu, ali je u gostima učinak ipak bio skromniji te je upisana samo jedna pobjeda uz pet remija i 3 poraza u 9 utakmica. Iako loš na gostovanjima, Šoltin Hajduk je uvjerljivo držao drugo mjesto (2. mjesto je te sezone vodilo u kvalifikacije za Ligu prvaka), ali je unatoč tome trolist Brbić, Stanić, Kepčija odlučio da se zahvali Buriću zbog narativa navijača i pritiska „kako Hajduk mora igrati bolje s ovom momčadi“.

Tudor je preuzeo drugoplasirani Hajduk, odmah je izmijenio potpuno sustav i formaciju s kojom je momčad igrala cijelu polusezonu te je inzistirao na igri s tri stopera. U 18 prvenstvenih utakmica koje je Tudor vodio do kraja sezone, upisao je samo osam pobjeda uz čak devet poraza te je uspio Hajduk s drugog mjesta preseliti na peto. Momčad se u takvom sustavu nije snašla, Tudor je inzistirao da mu momčad igra s 3 nazad čak i kada ne bi bilo dostupnih bekova pa su tako pojedine utakmice na bekovima odradili napadači poput Tahiraja i Jakoliša. Tudor je na kraju sezone otišao kada je prihvatio poziv kolege Pirla da zajedno vode Juventus. Bijeli su nakon Tudora bili potpuno izgubljeni i tek su se prošle sezone s dolaskom Jakobušića i ozbiljnim ulaganjima u klub vratili na prave staze.

Zašto se bojim da Leko ne završi kao Tudor u drugom mandatu? Ivan Leko i Igor Tudor veliki su prijatelji, obojica su rođeni 1978., skupa su prošli sve mlađe kategorije Hajduka, a iste sezone su debitirali za seniorsku ekipu te su bili zajedno sve do Tudorove rane prodaje u Juventus. Kada se Tudor vratio u Hajduk, Leko je o njemu govorio ovako:

„Igor Tudor došao je u Hajduk otvorenog srca, jer njemu ovaj klub nije kao ostali. Ogromna je to ljubav, ogroman respekt. On je došao s jednim jedinim ciljem – napraviti dobar Hajduk. E sad, hoće li on ostati dvije ili deset godina, tko to zna? Znam da on svaki dan daje cijelog sebe, želi biti što bolji. A onda, ako uspije stvoriti atmosferu i zajedništvo, pa i rezultat, nitko sretniji od njega. Međutim morate znati da tako dugoročne planove nitko ne može imati kada je u pitanju Split, ali i klubovi na jugu Europe, u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, s obzirom na temperament navijača.

Da su najbolji prijatelji i da se svakodnevno čuju, Leko je priznao i kada je predstavljen na Poljudu:

“Uživat ćeš, voliš emociju, izazov. Tu ćeš to imati. Tako mi je rekao Tudor. Ali, mi ionako pričamo svaki dan…

Hajduk je u prva dva prvenstvena kola izgledao kao Hajduk 2020., a Leko je na momente neodoljivo podsjetio na Igora Tudora. Leko je protiv Šibenika i Istre, Hajduk postavio kako je i najavio, s trojicom u zadnjoj liniji i s inzistiranjem da momčad igra visoki presing. Protiv Šibenika to nije izgledalo dobro prema nazad jer je presing bio izrazito loš i do izražaja je došla slaba kontrola prostora ispred zadnje linije, posebice je to bilo vidljivo kod primljenog zgoditka. Ipak, nije bilo prostora za paniku jer je Hajduk ipak stvorio dovoljno prilika te na kraju pobijedio, a i teren nije bio pogodan za igru.

Točno sedam dana kasnije, Hajduk je gostovao u Puli, kod Istre 1961. Tudor je na teren poslao istu formaciju s trojicom u zadnjoj liniji, jedino je suspendiranog Awaziema zamijenio Simić, a na desnom beku je umjesto Mikanovića započeo Sahiti. Svi znamo kako je utakmica završila, Istra je slavila s 3:0 te je pokazala kako je Hajduk daleko od toga da bude konkurent ovakvom Dinamu. Jedan poraz apsolutno nije problem jer će poraza biti, ali problem može biti to kako je Leko postavio utakmicu, kako je vodio nakon 0:1 ili 0:2 te kako će ih voditi nakon ove utakmice.

Istra nam je otkrila sve mane koje Lekina momčad u ovom sustavu i ovoj formaciji posjeduje. Sam Leko zavapio je za četiri ili pet pojačanja koje mora dobiti kako bi ova momčad ispunila svoj potpuni potencijal. Ali zašto je onda inzistirao na igri kao u Puli? Njegova vizija igre jednostavno zahtijeva kvalitetnog zadnjeg veznog koji će čuvati prostor ispred zadnje linije, a to Lukas Grgić, Anthony Kalik i Filip Krovinović jednostavnu nisu (nije čak niti Marco Fossati koji počinje s klupe) te zahtijeva stopere koji mogu kvalitetno i efikasno poslati loptu naprijed, odnosno izgraditi igru. Stefan Simić, a svakako Toni Borevković to sigurno nisu. Igra s tri stopera ima potencijal da izdrži viziju koju Leko ima, pogotovo ako bi tri stopera bili Elez, Awaziem i Prpić, ali izostanak zadnjeg veznog ključna je rupa Lekine igre i on se jednostavno mora prilagoditi.

Upitna je i pozicija Sahitija na desnom beku, čini se kako je potpuno odsječen i bezopasan po gol protivnika, a prema nazad nije dovoljno kvalitetan da bi u stilu jednog Perišića sprječavao suparničke napade. Najviše od svega zabrinjava reakcija Leke nakon što Hajduk gubi, nije se pokušao adaptirati nakon 0:1 pa ni 0:2, u jednom trenutku nakon 0:2 iz igre vadi Mlakara (napadača) i uvodi Pukštasa (veznjaka) te zadržava svu trojicu stopera. Nevjerojatno da je tek u 85. min odlučio uvesti Nikolu Kalinića (zagrijavao se cijelo drugo poluvrijeme) i izvaditi Simića te se tu prešlo na nekakvih 4-4-2.

Nije sporno što je Leko pogriješio, druga mu je utakmica na klupi Hajduka i samo neozbiljni ljudi će mu suditi. Pitanje je što će učiniti za vikend protiv Rijeke i u idućim utakmicama. Ako će ustrajati na ovim idejama bez da se Hajduk značajno pojača, moglo bi doći do rezultatske krize, a onda i otpora navijača i nezadovoljstva igrača (op.a Nikola Kalinić neće dobro podnijeti još jedno zagrijavanje od 40 minuta dok se gubi 0:2) te će onda netko morati otići. Na Hajduku je sada da se pojača ili na Leki da se adaptira. Ukoliko se nijedno od toga ne dogodi, Hajduk će imati mnogo problema u nastavku sezone.

Na samom predstavljanju Leko je rekao kako uvijek ima plan B te da najviše voli pobjede, kao i da nije bahat ni tvrdoglav. Na njemu je sada da reagira nakon teškog poraza, promijeni koncepciju igre te da ne uruši ono što su Dambrauskas pa i Karoglan gradili prije njega. Hajduk ima odličnog trenera koji je bogom dan za ovo što je Hajduk danas i za ono što sutra želi biti. Nepošteno ga je prozivati i rušiti nakon jednog poraza, a na njemu je sada da izabere put kojim će ići. Hoće li tvrdoglavo tražiti nešto što mu ovaj kadar ne može pružiti i završiti kao njegov prijatelj Igor Tudor ili će adaptirati momčad, pokazati sav svoj trenerski potencijal i dokazati da je upravo on ono što Hajduku treba kako bi konačno osvojio naslov.