Ako je Athletic Club najradikalniji izraz baskijskog nogometnog identiteta, Real Sociedad predstavlja njegovu otvoreniju, ali nikako manje snažnu verziju. Klub iz San Sebastiána također je desetljećima živio od vlastite škole, igrača iz Baskije i snažne povezanosti s lokalnom zajednicom.

Kada bih mogao izabrati mjesto gdje bi dočekao starost i otplesao posljednji valcer onda bi to bila Siena u Toskani i(li) Guernica u Baskiji. Nešto neobjašnjivo me privuklo na te dvije destinacije, možda povijest, možda ambijent, možda ljudi, a svakako gastronomija. Nisam nikada prihvatio separatizam, kojem su skloni, ali sam zavolio Baske – jer su ih željeli trajno uništiti.

U Baskiji sam zavolio i njihov nogomet. Da bi se razumjelo zašto je Athletic i danas jedan od najneobičnijih klubova na svijetu, nije dovoljno pogledati njegovu momčad, rezultate ili transfernu politiku. Treba se vratiti više od stotinu godina unatrag, u vrijeme kada nogomet u Baskiji nije bio samo nova igra koja je stigla iz Engleske, nego prostor u kojem se postupno počeo stvarati jedan od najsnažnijih sportskih identiteta u Europi. I upravo iz te povijesti nastala je filozofija koja danas izgleda gotovo nevjerojatno. Athletic ne kupuje ono što nema. Athletic pokušava proizvesti ono što mu treba. Sve je počelo puno prije moderne nogometne industrije Nogomet se u Baskiju proširio krajem 19. stoljeća, ponajviše preko britanskih radnika i mornara koji su dolazili u Bilbao, tada jedno od industrijski najvažnijih područja Španjolske. Bilbao je rastao, industrija je dovodila ljude i kapital, a s njima je stigao i nogomet.

Athletic je izgradio svoj svijet

Athletic Club osnovan je 1898., odnosno njegova današnja organizacijska forma učvršćena je početkom 20. stoljeća. Već tada počinje nastajati nešto što će desetljećima kasnije postati klupska filozofija. Athletic nije postao velik zato što je imao najviše novca. Postao je velik zato što je izgradio vlastiti nogometni svijet. San Mamés je postao njegovo središte, a baskijski igrači njegovi junaci. Prvi veliki simbol bio je Rafael Moreno Aranzadi, poznatiji kao Pichichi. Bio je jedan od prvih velikih nogometaša španjolskog nogometa, a njegovo je ime postalo besmrtno nakon prerane smrti 1922. godine, kada je imao samo 29 godina. Pichichi nije dočekao modernu La Ligu, ali je upravo njegovo ime ostalo vezano uz nju. Trofej za najboljeg strijelca španjolskog prvenstva i danas nosi njegovo ime.

A onda je stigao Telmo Zarra. Za Athletic je odigrao 354 utakmice i zabio 335 golova. Osvojio je jedno prvenstvo i pet Kupova kralja, a čak šest puta bio najbolji strijelac La Lige. Zarra je bio više od centarfora. Bio je dokaz da klub može stvoriti vlastite heroje i s njima osvajati trofeje. Nakon Zarre dolazile su nove generacije.

Gainza, Panizo, Iriondo, Venancio, pa zatim José Ángel Iribar, jedan od najvećih vratara u povijesti španjolskog nogometa. Iribar je za Athletic branio čak 18 sezona i skupio 614 nastupa. San Mamés je za njega postao gotovo produžetak baskijskog identiteta. U Athleticu su se desetljećima stvarale iste slike: igrač iz Baskije, baskijska akademija, San Mamés, tribine koje znaju njegovo ime i osjećaj da nogometaš ne predstavlja samo sebe. To je bila temeljna razlika. Iz te se povijesti razvila Athleticova čuvena politika. Za klub mogu igrati nogometaši koji su rođeni na tradicionalnom baskijskom području ili su nogometno odgojeni u baskijskom sustavu.

Athletic danas u svoje područje pripadnosti ubraja Bizkaju, Gipuzkou, Álabu, Navarru te sjeverne baskijske pokrajine Labourd, Soule i Lower Navarre. U Athleticu ne pitaju samo gdje je igrač rođen, nego postoji li njegova nogometna veza s Baskijom. Zato je mogao dovesti igrača rođenog izvan Španjolske ako je nogometno odrastao u Baskiji. Istodobno, svjetski poznati nogometaš ne može doći u Bilbao samo zato što je dovoljno dobar. U vremenu kada klubovi kupuju igrače s gotovo svih kontinenata, Athletic si je svjesno ostavio puno uži izbor. Upravo zbog toga Lezama nije samo trening-centar. To je srce Athleticova modela. Ako je najveća moć velikih europskih klubova novac, Athleticova je strpljenje. Klub mora čekati vlastitu djecu.

Zato su kroz Athletic prošle generacije igrača koje danas prepoznajemo kao simbole baskijskog nogometa: od Julija Salinasa i Andonija Goikoetxee do Julena Guerrera, Josebe Etxeberrije i Fernanda Llorentea. Posebno mjesto pripada Julenu Guerreru. Jedan od najvećih španjolskih talenata svoje generacije imao je prilike otići u najveće europske klubove. Ostao je u Bilbau i postao jedan od najvećih simbola modernog Athletica. A onda je stigla moderna nogometna industrija. Premier liga je počela stvarati milijarde. Real Madrid i Barcelona postali su globalni brendovi. Arapski kapital promijenio je tržište. Klubovi su počeli dovoditi igrače iz Brazila, Argentine, Francuske, Afrike, Hrvatske, Srbije, Japana…

Nikada nisu ispali iz elitnog razreda

Athletic je ostao na istom principu. I upravo je zato njegovo postojanje danas gotovo nevjerojatno. Real može kupiti najboljeg igrača svijeta. Manchester City može ponuditi ugovor koji malo tko može pratiti. Paris Saint-Germain može sastaviti momčad od igrača s četiri kontinenta Athletic ne može ništa od toga. Njegova najveća zvijezda mora najprije biti dijete baskijskog nogometa. I unatoč tome klub nikada nije ispao iz La Lige.

To je podatak koji možda najbolje objašnjava veličinu cijele priče. I onda se pojavio Nico Williams. Mladić koji je kroz Athleticovu školu stigao do reprezentacije Španjolske postao je igrač kojeg su željeli najveći europski klubovi. Ali njegova vrijednost za Athletic nikada nije bila samo nogometna. On je bio dokaz da Lezama i dalje može proizvoditi igrače za najvišu razinu.

A onda se dogodio još jedan zanimljiv slučaj – Aymeric Laporte. Rođen u Francuskoj, ali nogometno odrastao u Baskiji, Laporte se uklapa u Athleticovu filozofiju upravo zato što ona nije definirana putovnicom. Njegov povratak u Bilbao još je jednom pokazao kako taj sustav funkcionira. I tu dolazimo do možda najzanimljivijeg paradoksa. Igrač mora pripadati baskijskom nogometnom prostoru. Trener ne mora.

Athletic je to posljednjih godina pokazao dovođenjem Edina Terzića. Stigao je nakon rada u Borussiji Dortmund i finala Lige prvaka 2024., a sada je dobio zadatak voditi klub koji ima možda najjači identitet u europskom nogometu. Terzić nije Bask. I upravo zato njegov dolazak nosi posebnu simboliku. Athletic ne želi promijeniti svoju filozofiju. Želi pronaći način da je novim nogometnim idejama učini konkurentnom.

Sezona 2025./26. pokazala je i drugu stranu priče. Athletic je prethodno izborio Ligu prvaka, ali je prvenstvo završio tek na osmom mjestu. Nakon godina u kojima je klub bio među najboljim španjolskim momčadima, to je bio ozbiljan korak unatrag. Real Sociedad završio je još niže, na desetom mjestu, ali je osvojio Copa del Rey i tako sezonu pretvorio u priču o povratku trofeja i novoj europskoj prilici. Baskijski nogomet tako i dalje ima dva različita modela. Athletic čuva granice. Real Sociedad ih pomiče.

Oyarzabal – dečko iz Eibara postao simbol Donostije

Ako je Athletic Club najradikalniji izraz baskijskog nogometnog identiteta, Real Sociedad predstavlja njegovu otvoreniju, ali nikako manje snažnu verziju. Klub iz San Sebastiána također je desetljećima živio od vlastite škole, igrača iz Baskije i snažne povezanosti s lokalnom zajednicom. Njegova akademija Zubieta proizvela je generacije nogometaša, a klub je kroz povijest pokazao da se baskijski identitet može čuvati i bez Athleticovog strogog pravila.

Real Sociedad je početkom 1980-ih doživio jedno od najvećih razdoblja u svojoj povijesti. Osvojio je dva uzastopna naslova prvaka Španjolske, 1981. i 1982., a momčad je bila izgrađena velikim dijelom na domaćim igračima. To nije bio samo sportski uspjeh. Bio je to dokaz da klub koji crpi snagu iz vlastitog prostora može biti najbolji u zemlji.Kasnije se filozofija promijenila. Real Sociedad otvorio je vrata igračima izvan Baskije i time postao fleksibilniji od Athletica.

Jer identitet kluba ne određuje samo mjesto rođenja njegovih igrača. Određuju ga način rada, odnos prema akademiji, odnos prema gradu i osjećaj pripadnosti. A malo je igrača koji to danas simboliziraju bolje od Mikela Oyarzabala. Rođen u Eibaru, nogometno je odrastao u sustavu Real Sociedada i kroz Zubietu stigao do prve momčadi. Umjesto da klub koristi samo kao usputnu stanicu prema nekom većem europskom klubu, Oyarzabal je postao njegov simbol. I zato njegova vrijednost za Real Sociedad nikada nije bila samo u golovima i asistencijama. On predstavlja ideju da još uvijek možeš odrasti u jednom gradu, proći njegovu školu, obući njegov dres, postati reprezentativac Španjolske i osvojiti veliki trofej – a da pritom ne moraš otići kako bi dokazao koliko vrijediš. Oyarzabal je u Real Sociedadu postao kapetan, lider i čovjek koji je 2021. podigao Kup kralja, prvi veliki trofej kluba nakon 34 godine čekanja. Bio je je jedan od najboljih igrača Španjolske u osvajanju SP-a. Naravno, bio bih sretniji da je to mogao učiniti pod baskijskom zastavom.

Sve utakmice La Lige, nastupe hrvatskih reprezentativaca te najzanimljivije trenutke sa španjolskih stadiona pratite ekskluzivno tijekom čitave sezone na kanalima Sport Kluba.

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub i ubuduće će moći pratiti na A1, Hrvatskom Telekomu, Telemachu, Total TV-u, OptiTV-u, te preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.