Bruno Petković je igrač koji te tjera na plač: od sreće i nesreće

Hrvatska je protiv Armenije odigrala ozbiljnu utakmicu i zaslužila relativno ozbiljan komentar. Uoči otvaranja laptopa misao vodilja mi je bila da malo i „izgrdim“ Vatrene zbog previše promašaja u napadu i možda pomalo panične obrane u završnici utakmice, ali odustao sam od tog plana. Reći ćete; pa sama činjenica što to ipak pišeš ipak kazuje da nisi u potpunosti zadovoljan. Može se to i tako gledati, ali mislim da je ukupan dojam bio ipak više nego dobar. U svim linijama smo bili korektni, a posebno veseli činjenica da su se nedavne novopridošlice u prvu momčad pokazali kao igrači na koje se može ozbiljno računati. Za Gvardiola već znamo što može i zašto je najskuplji branič svijeta, ali nastavili li Josip Šutalo koračati ovim putem mogao bi mu se uskoro opasno približiti. Nije jučer sve u zadnjoj liniji bilo briljantno, ali upravo ta činjenica, kako ima jako puno prostora za napredak, dodatno veseli.

Minimalnom smo pobjedom zasjeli na vrh ljestvice. Jedan je pogodak bio dovoljan, ali barem još dvije lopte morale su se naći u mreži Srbina koji brani boje Armenije. Upravo je on i najveći krivac za to. On i pomalo ona – nesreća. Perišić sad već jako dugo čeka na novi pogodak, ali kako je već puno puta dokazao, on je igrač kojega se mora čekati. No, s druge strane, nisu samo golovi sve dobro koje donosi hrvatskoj reprezentaciji. Igrati bez Perišića bio bi grijeh i, na sreću, toga je svjestan i Zlatko Dalić. Kad smo već kod napadača ne smijem ne spomenuti Brunu Petkovića. Volim ga zbog njegovog vica u igri, zbog okretnosti, driblinga i brazilskog poteza. Ne volim ga zbog neujednačenog ritma, preopuštenog pristupa, nonšalancije. On je jedan od onih igrača koji te tjeraju na plač; od sreće i nesreće.

Da ne odem previše u širinu, i nakon ovih novih kvalifikacijskih susreta još jednom se dokazalo da nas dvojica „igrača“ vade iz problema kad je situacija gotovo bezizgledna. Prvi je izbornik, a drugi je naravno Luka Modrić. Za razliku od mnogih mu prethodnika Dalić je tip koji vuče „predvidljive“ poteze i hvala mu na tomu. Ne pokušava ispasti pametan s, na žalost, čestom logikom nogometnih trenera „ja vidim nešto što vi ne vidite“. Dovoljno je vidjeti ono što svi vide i postaviti stvari onako kako bi trebalo. Kod mene u Engleskoj bi rekli „don’t fix it if it’s not broken“.

Da parafraziram jednog poznatog mislioca; „što reći i kakvu poruku poslati“ kad je Luka Modrić u pitanju. Njegov je utjecaj na igru nemjerljiv i možemo se samo nadati da će ga ozljede i dalje zaobilaziti, te da ćemo ga imati na terenu i na Euru. Na sreću, i dalje je tu, te, nezaobilazno, nažalost, i dalje ne vidim tko bi ga i kako jednoga dana moga zamijeniti.

Da polako privedem kraju. Da, Armenija nije prvi nogometni razred i ne treba previše slaviti nakon ovakve utakmice. Također, da – nije sve bilo briljantno.  No, tako to izgleda kad „veliki igra protiv malog“, kad se sastaju nogometni div, oprostit ćete, ipak „no name“.

Primjera radi, Engleska je prošloga tjedna igrala protiv Ukrajine. Po meni jedan od favorita za osvajanje Eura, u toj je utakmici imao sve što i Hrvatska protiv Armenije. Napadali su kao da sutra ne postoji, držali loptu kao da im je tetka iz Njemačke tek donijela, pucali po golu milijun puta, pa su opet odigrali neodlučeno. Favorit ne pobjeđuje uvijek, ali Hrvatska se pretvorila u momčad za koju već s velikom vjerojatnošću možemo reći da će ovakve susrete dobiti. Hvatska je bila dobra, ali, na sreću, može i bolje.