S moje strane, nakon što je Nizozemska ispala nije mi bilo do ničega.

Ljeto je gotovo svakome najdraže doba godine, a djetetu posebno. Gotova je škola, praznici toliko dugi da i ne brojiš dane, suvišna odjeća nepotrebna, more, kupanje, druženje, a kasnije u životu i veliko nogometno natjecanje. Jednom rječju – raj. Tijekom mog odrastanja ljeto je često značilo i odlazak na izlet. Ali ne u obližnje gradove, već uglavnom negdje po Europi. To ljeto, 92′, nije bilo iznimka. Sjedam s roditeljima u bež “jedanaesticu” (Renault 11), koju ću kasnije i sam voziti i kreće naša nova EU avantura. Ciljne zemlje: Austrija, Njemačka i Nizozemska. U to vrijeme već sam iza sebe imao popriličan broj pogledanih utakmica, otac i ja smo od sezone 88./89. do 90./91. bili na gotovo svakoj na Maksimiru, možda najmanje prilikom gostovanja hr klubova, Hajduk, Osijek i Rijeka, to nas je tada manje zanimalo od Zvezde, Partizana ili Vardara. I iako sam imao jako dobro predodžbu o tome kakvu emociju nogomet može proizvesti, na reprezentativnoj razini sam bio prilično zelen. Prethodno veliko natjecanje je bilo SP u Italiji. Mi na Mljetu, imao sam 8 godina, nisam tada shvatio koliki je povijesni trenutak Tomin (Tomislav Ivković) obranjeni penal Maradoni. U kontekstu te reprezentacije, samo me interesiralo kako u njoj nema mjesta za Bobana ili Šukera, moje junake iz Dinama.

Euro 1992 se igralo u Švedskoj, a afiniteti su se malo počeli mijenjati. Znalo se za neke gigante poput Reala, Bayerna ili Milana, a upravo je u potonjem bio trio fantastikus zbog kojeg sam na Euru 92 imao ‘svoju’ reprezentaciju. Mozda zbog njih, njihovih frizura, a mozda i zbog boje dresa, ne znam. Ali sigurno su Gullit, van Basten i Rijkard imali veliki doprinos. Pa jedan Dennis Bergkamp, čije kompilacije vrhunskih poteza barem jednom mjesečno i dan danas pogledam. Ma nestvarna repka. Prejaka. Trebali su se prošetati kroz taj turnir….

Prvi dio u skupini i nisu baš briljirali, ali jesu u odlučujućoj protiv Nijemaca. Roditelji i ja u nekom njemačkoj gostionici pokraj Karsruhea. Tada sam pio Coca Colu,danas bi vjerojatnije bio Paulaner ili Franziskaner. Svejedno. Nijemci skoro da i nemaju loše pivo. Kao što nemaju ni lošu reprezentaciju. Ali tu su utakmicu bili autsajderi. Prijenos je bio radijski. U ono vrijeme još uvijek normalna pojava. Rezultat je bio 3-1 za Oranje, a ja vjerojatno jedina sretna osoba u tom lokalu…

U vrijeme odigravanja polufinala već smo stigli do Nizozemske. Do vrlo simpatičnog pitoresknog malog gradica Hogemadea, koji je kao i sve u toj zemlji na kanalima, okružen vodom, bajkovit…sve vrvi od bicikala. Smješteni u decentnom malom obiteljskom hotelu, bez tv-a u svakoj sobi, gledali smo polufinale uz još par ljudi u svojevrsnom dnevnom boravku tog hotela te bili apsolutno sokirani da je jedna Danska stala na kraj nogometnom Dream Teamu. Nakon 2-2 u 90min, jedanaesterci su odveli Dance u finale, a junak trijumfalnog pohoda na europski tron 1988, Marco van Basten, ovaj je put je bio tragičar. Od 10 igraca koji su pucali s bijele točke, samo je on promasio. Na golu je bio Peter Schmeichel…

Danska je u finalu ponovno šokirala. Dobili su Njemačku 2-0 i osvojili naslov, na Euru sa 8 reprezentacija, na kojem nisu niti trebali biti. Već toliko puta ispričana priča o raspadu Jugoslavije i pozivnici za Dance. S moje strane, nakon što je Nizozemska ispala nije mi bilo do ničega. Premda je pobjednička ekipa bila simpatična, sa sjajnim Brianom Laudrupom, bez brata Michaela, tada jednog od najboljih veznjaka svijeta.

Sada kad razmišljam o tom prvenstvu, opet mi se vrti ona stara misao iz 90-te. U svojim ranim dvadesetima, Prosinečki, Boban, Šuker, Bokšić, Jarni, uz Asanovića, tada još i Mlinku (Marka Mlinarića). Nepristojno jaki, u naponu, ojačani rađanjem i stvaranjem hrvatske reprezentacije, čak i pored zastrašujuće Nizozemske, vjerujem da bi bili najveći favoriti za titulu…