Novinske stupce puni borba za vlast, članovi Izvršnog odbora koji se gotovo svakodnevno prebrojavaju i prekrajaju na „mamićevce“ i „nemamićevce“, članovi uprave koji pune vlastite džepove i svojim firmama daju poslove. Ne govori se više o nečemu zbog čega taj klub i postoji, nema nogometa, sve je preuzela čista i surova borba za vlast.

Dok u Nottinghamu kiša pada kao da nikad padala nije, ja sam mislima u Zagrebu. Jutros mi frend kaže da je „kod nas“ 28 stupnjeva i da ljeto nikad neće završiti, a ovdje kišna kataklizma. Navodno neka oluja prolazi Škotskom, pa se njezini kraci i ovdje osjete. Sad mi je jasno zašto Englezi toliko loču; kad dođe ova zimska depresija, samo alkohol donekle pomaže preživjeti gotovo stalnu kišu i sivilo.

Mislim da se nikad neću na ovo naviknuti, potrebno je nekoliko generacija da ti ovo postane normalno i prirodno. Vjerojatno moj mali tu prokletu kišu niti ne osjeti i misli; „kako je kod nas lijepo, Velika Britanija je najljepša zemlja na svijetu“. Jadna li mu majka, koji on k(linac) zna!

No, nije ipak sve tako crno, sjetim se Dinama i odmah mi bude lakše, pomislim „eto, nije meni najgore“. Da se barem sjetim, nego po novom i noćne more me muče radi te nesreće s kojom sam maltene od rođenja. Reći ćete da sam lud i da hitno trebam na liječenje, ali noćas sam sanjao Maksimir, travnjak, upravnu zgradu i hodnike. Kako to obično u snovima biva, i ovaj je bio trivijalan i Dalijevski iskrivljen. Travnjak je bio prošaran brdima i dolinama, uz neke čudne planinske usjeke. Pokušao sam prehodati s jednoga na drugi kraj, misleći „pa ovdje je nemoguće igrati, kako su u klubu dozvolili da se to dogodi“.

Onda, podignem pogled, kad tamo veliki šef sjedi i kaže; „ništa ovo nije dobro, tu moramo posaditi drveće, da bude ljepše“. Mislim, „kakvo crno drveće, pa tek onda ništa neće biti dobro“, ali ne usudim se reći, jer pretpostavljam da veliki šef ima neki masterplan, koji samo on razumije, ali kad se pokaže ispravnim svi će reći da su otpočetka znali da će se sve dobro završiti. Samo klimam glavom i kažem „drveće bi se ovdje sjajno uklopilo, kakva odlična ideja“! Ne sjećam se nastavka sna.

Dok ovo pišem, kod mene je negdje oko pola jedanaest i od ranih jutarnjih sati trudim se razaznati što je to, što je pjesnik htio reći. Freud bi ovaj san vjerojatno objasnio kao moju podsvjesnu težnju da nešto promijenim u toj bolnici na kraju grada ili možda kao težnju da se vrate oni dani kad su tamo bili ozbiljni frajeri i igrao se dobar nogomet. U toj varijanti, drveće valjda simbolizira te velike igrače, koji su tu nekada trčali, po tim brdima i dolinama.

Spletom okolnosti, u prošlih nekoliko dana čuo sam se s nekoliko ljudi „iz kluba“, iz onih dana koje sam i sam tamo proveo. Vjerojatno otuda i noćašnji san ili, bolje rečeno, noćna mora. Neki od njih su još uvijek tamo, ali većina ih je dobila otkaz ili svojevoljno otišla. Neki od njih potjerani su kao kolaboracionisti bivšega šefa, onoga koji u mojem snu na maksimirskom travnjaku sadi drveće (sad sam se sjetio, trebao sam ga pitati kakvo drveće bi posadio; neke voćke ili hrastove, breze ili slično).

Jadno je i znakovito da su ti „kolaboracionisti“ bili i najstručniji ljudi koje je taj klub imao. Kompleksan kakav jest, taj veliki šef je, s jedne strane bio velika lopina i nesimpatičan lik, personifikacija balkanskog bahatluka, a s druge je imao gotovo nepogrešiv nos za ljude koji znaju posao, te za one koji su obični „šmiranti“. Na žalost, ovih se drugih, na račun ovih prvih, prilično nakotilo u tom zvjerinjaku preko puta zoološkog vrta. Kaže mi, tako, jedan prijatelj, bivši trener u Klubu (rekli bi „iz dobro obaviještenih izvora saznajemo“) da su tamo glavnu riječ preuzeli atletski treneri, koje se u Dinamo dovelo radi tjelesne pripreme, ali mali prst se vrlo brzo pretvorio i u više od čitave ruke. Kažem mu; „pa što je tu loše, i Miljenko Rak je bio atletski trener, pa su, pod njegovom paskom, igrači uvijek bili u sjajnoj formi“.

Kaže da je usporedba neusporediva i da su ovo nestručni ljudi, koji nisu nikada radili s nogometašima. Odmah se ograđujem, ne znam je li to istina ili ne, ali činjenica je da Dinamo više nema respektabilnu juniorsku ekipu i da više ne odgaja igrače kako je to nekad (ili bolje rečeno oduvijek) bilo. Dinamo više nema bazu za „hranjenje“ prve momčadi i to je nešto o čemu se vrlo malo govori.

Novinske stupce puni borba za vlast, članovi Izvršnog odbora koji se gotovo svakodnevno prebrojavaju i prekrajaju na „mamićevce“ i „nemamićevce“, članovi uprave koji pune vlastite džepove i svojim firmama daju poslove. Ne govori se više o nečemu zbog čega taj klub i postoji, nema nogometa, sve je preuzela čista i surova borba za vlast.

Svjestan sam da ovo nije prvi, ali zasigurno niti posljednji ovakav tekst o Dinamu. Kola su krenula nizbrdo, ali još uvijek nisu mahnito ubrzala. Ova sezona je prekretnica. Ukoliko se uskoro nađe neko rješenje, ako se promijeni atmosfera (a i ljudi) u klubu, možda, samo možda imamo pravo nadati se povratku rezultata i svega onoga što je Dinamo značio u, ne tako davnoj, prošlosti.

I da, sad mi je sve jasno, treba nam to drveće, ali nema ga tko posaditi. Taj koji ga je sadio, sam je ubirao njihove plodove, a ostatak šume posjekao. Dosta mi je tog sna, dok pada ova kišurina bolje da primjenim lokalni recept, brzodjelujuća lobotomija. Otvaram pivu, ovdje za to nikad nije prerano, ionako je baš kao i u Maksimiru, većinu dana ionako mrak.