Umjesto da se bavim Albanijom koja će istrčati 19. srpnja u Hamburgu, za to će biti vremena, odlučio sam kroz Kujtima Shalu i Ardijana Koznikua napisati nešto o Albancima.

Kako sam odrastao u zemlji u kojoj su Kosovo-Metohija bili njen sastavni član, a moja prva slastičarna u životu je bila kod Malbaše u Jurišićevoj ulici, imao sam doticaj s tim ljudima. Od svih prolaznika najbolje sam upoznao Ardijana Koznikua, s kojim sam čak podijelio i jednu zlatnu medalju s prvenstva Hrvatske za veterane u kojoj sam ja bio voditelj, a Kozniku igrač Hrvatskog dragovoljca. Došao je do statusa hrvatskog nogometnog reprezentativca u generaciji Vatrenih i to je samo potvrda klase. I doista imam premalo riječi s kojima bih opisao toplinu, dobrotu i poštenje s kojim je nekadašnji napadač Hajduka i Dinama iznova oduševljavao.

No, kako je u mojim formativnim godinama Dinamo bio centar svijeta tako je i jedan igrač iz posljednje generacije kluba iz Maksimirske 128 koja je na grbu imala petokraku bio Kujtim Shala. Bad Blue Boysi koji su 1986. godine odlučili i službeno postati navijačkom skupinom uvijek su imali neke svoje nogometaše koji su prirasli srcu. Kada su mi već Prosinečkog ‘oteli’, uz Zvonu Bobana kojeg je više obožavao moj otac dva su igrača imala poseban status. Kujtim Shala i Vjeko Škrinjar. Taj dvojac nije iz Zagreba, nisu prošli omladinsku školu Hitrec Kacijan, nisu kvartovski fakini kakvi su bili mahom oni iz 1982. godine, Shala i Škrinjar su bili posebni. Ponajprije zbog toga što ginuli za “sveti dres”, a nakon toga što su se prema svakom Dinamovom navijaču odnosili s poštovanjem i empatijom.

Bila je to generacija koja je gledala Crvenu Zvezdu u svojoj najvećoj raskoši, ali predvođeni Josipom Kužeom taj je Dinamo imao u navijačkim srcima poseban status. Koji je svoj mitski obol zapravo dobio 13. svibnja 1990. godine. A Shala koji je toliko zavolio Zagreb i Hrvatsku otišao je i korak dalje. Doduše, tad nije postojala reprezentacija Kosova, no Shala je odigrao prvu utakmicu u povijesti Vatrenih 17. listopada 1990. godine. Iako je bio pod velikim pritiskom, ipak je odlučio igrati. Nakon dvadeset i nešto godina u jednom je razgovoru za Večernji list otkrio.

” Bilo je svega, nije bilo lako mojima koji su živjeli tamo, ta utakmica za Hrvatsku nije bila dobro prihvaćena, ali nimalo ne žalim. Otac mi je u međuvremenu umro, ja od te utakmice s Hrvatskom protiv SAD-a 1990. nisam do 1999. išao na Kosovo, znam da se ne bih dobro proveo. Išla je moja supruga s djecom, uvijek bi je na granici pitali je li ona moj supruga, zašto ja ne dođem, jesam li postao ustaša. Ma svašta su pričali, ali ja sam na tu utakmicu za Hrvatsku ponosan i zauvijek ću biti.”

Hrvatska nikad nije igrala protiv Albanije, ali je dosta albanskih nogometaša koji su igrali ili za Albaniju ili za Kosovo nosili dres hrvatskih nogometnih prvoligaša. Eto, neki od njih su i igrali za Hrvatsku.