Bilo kuda, Jugoplastika i Toni Kukoč svuda. Pa i u Berlinu.

I u Kaunasu. Lani. Evo o čemu se radi.

Prije 12 mjeseci na Final Fouru Eurolige u tom litvanskom gradu skroz na drugoj strani Žalgirio Arene u moru ljudi, majica i dresova vidio sam jedan dobro poznati žuti dres. S brojem 7 na leđima i natpisom “Jugoplastika“ naprijed.

Baš se isticao u gomili bijelih, crveno-bijelih i crveno-plavih dresova navijača klubova koji su se tada borili za trofej najboljeg u Euroligi (Real, Barcelona, Monaco i Olympiakos).

Kao novinaru, ali i rođenom Splićaninu, vlasnik tog kultnog žutog dresa odmah mi je postao zanimljiv i intrigantan za potencijalni intervju i priču. No, obveze na suprotnoj strani dvorane i gužva kroz koju bi se trebalo probiti, spriječili su me u tom naumu. Nije bilo suđeno.

Godinu dana kasnije “žuta sedmica“ opet se pojavila. Ovaj put u Uber Areni u Berlinu. Ovaj put meni iza leđa, u moru temperamentnih, bučnih i do kostiju srčanih navijača Panathinaikosa. Točno na ogradi koja dijeli taj dio tribine od reporterskih mjesta.

“E, ovaj put mi nećeš pobjeći“, pomislih.

Do početka utakmice finala između Reala i Panathinaikosa bilo je ostalo nekih pola sata, pa sam brže-bolje požurio do gospodina. Računam, iz Splita sam, a on nosi dres Jugoplastike usred Berlina. Nema šanse da me odbije. A nisam tada znao ni otkud je, ni što je.

I dođem ja do njega, predstavim se, ali ipak krajičkom oka pratim dečke u zelenom iza njegovih leđa. Nikad ne znaš kako će tko reagirati na prisustvo novinara u blizini. Nije baš da smo popularna branša među tifosima.

Dogodilo se baš kako sam pretpostavljao. Činjenica da sam iz Hrvatske, iz Splita, odmah mi je otvorila vrata.

Vlasnik tog čuvenog dresa Tonija Kukoča je Radoslaw Sobolewski, Poljak iz Wroclawa. Velik zaljubljenik u košarku općenito, a onda i u Kukoča i Jugoplastiku.

“Obožavam košarku, a ako volim košarku, onda moram voljeti i Tonija! Samo old school“, dočekao nas je Radoslaw, inače menadžer u farmaceutskoj kompaniji i otac dvoje djece.

Objasnio nam je kada se zaljubio u Jugoplastiku i Tonija.

“Bilo je to 1996. godine. Nama u Poljskoj utakmice NBA lige stizale bi s tjedan dana zakašnjenja. Gledali bismo ih na VHS kasetama. Tako sam gledao i Chicago Bullse i Tonija Kukoča. Znao sam za Jugoplastiku i otprije jer imam obitelj u Hrvatskoj i Bosni. Otac mi je Poljak, ali se rodio u Bosni tijekom Drugog svjetskog rata.“

A u Hrvatskoj koga imate od rodbine?

“Imam Šibeniku tetku. Tako se kaže kod vas? Sestra mog oca.“

U Šibeniku? Znate da je Dražen Petrović iz Šibenika?

“Kako ne! Pa, imam njegov dres u hotelskoj sobi! Iz vremena Cibone. Broj deset.“

A kad ste kupili Kukočev dres i gdje?

“Ima sigurno pet godina. Gdje? Duga priča. Nije za intervju, haha.“

“Koliko god ima utakmica Jugoplastike na YouTubeu, sve sam pogledao!“, ushićen je bio Sobolewski.

I tridesetak godina kasnije sjaj čuvenog podviga košarkaša Jugoplastike ne blijedi i izaziva divljenje košarkaške Europe. Pričamo, naravno, o trostrukoj uzastopnoj kruni najboljeg sastava Starog kontinenta, između 1989. i 1991. godine.

Svjedoči o tome i Sobolewski.

“Svi mi prilaze. Navijači Olympiakosa, Panathinaikosa, Reala, Fenerbahčea… Svi se ugodno iznenade i kažu ‘Respect Toni, respect Jugoplastika’. Lani u Kaunasu ista stvar.“

Naš dragi prijatelj iz Wroclawa strastveni je navijač Slaska. Čim sam ga upitao o tome, počeo je pokazivati na ruke, kao da mu Slask teče kroz vene. A kad sam ga podsjetio na okršaj Splita i Slaska u Suproligi u sezoni 2000./01., rastopio se. Ili je možda pomislio ‘koji je ovo luđak da se toga sjeća’.

Eto. Luđak on, luđak ja. Samo rijetki nađu rijetke.