Što to ima u hrvatskom sportskom djelatniku da konstantno pomlađuje hrvatske nacionalne momčadi?

Koplja se lome, dani i tjedni prolaze, a hrvatska rukometna reprezentacija broji posljednje trenutke na Europskom prvenstvu. Kao što je gotovo uvijek slučaj, prilikom lošeg rezultata javljaju se stručnjaci, eminentni i neki manje, visoki i niski, srednji i vanjski. Mediji su prepuni sveznajućih savjeta koji drže prodike hrvatskom sportskom djelatniku jer je nešto loše učinio.

Budimo iskreni, te kritike su često i meritorne, odnosno relevantne. Kaže se ‘Hrvatska ima četiri milijuna izbornika’, iako sada je bliže istini da nas ima otprilike 3,8 milijuna. Svatko zna bolje od drugoga, a posebno kad je riječ o onima kojima je određeni sport – posao.

Rukomet je ponovno aktualizirao staru dobru teoriju o ‘pomlađivanju’ reprezentacije. Oduvijek me fascinirala metodika odlučivanja kako i zašto krenuti u takvom smjeru. Zbog čega je potrebno prisilno pomladiti momčad na nacionalnoj razini? Sama ta konstatacija, ako ćemo i djelomice logički promišljati je ‘nelogična’. Zar nije poanta reprezentacije, odnosno državne momčadi da svijetu prezentira svoj apsolutno najbolji proizvod? Naravno da jest.

Izbornik rukometne reprezentacije Hrvoje Horvat uz podršku onih na vrhu, pomladio je reprezentaciju, odrekao se nekih važnih igrača (Karačić, Štrlek, Šego) iako svi oni još uvijek igraju na visokoj razini u moćnim klubovima. Zašto? Izbornik nije odgovorio. Volio bih da je riječ o privatnom sukobu, ako ću biti posve iskren. Tada bih razumio. Rekao bih ‘u redu, s tim ljudima se ne slaže, morao je donijeti odluku kako bi imao mir u svlačionici.’ No, to nije slučaj.

Dok primjerice Francuzi još uvijek koriste usluge Nikole Karabatića, vjerojatno najboljeg igrača u povijesti rukometa, mi smo se odrekli klase da bi prisilili nekakvo pomlađivanje nauštrb rezultata. Takvo razmišljanje neće ponuditi nikakvu garanciju da će se i stvoriti nešto važno i veliko.

VETERANI NUDE SIGURNOST

Nedavno sam razgovarao s mladim, 19-godišnjim igračem Cibone, super talentiranim Rokom Prkačinom koji mi je kazao kako je u također prisilno pomlađenoj reprezentaciji, u kvalifikacijama za SP, igrajući s vršnjacima osjećao povezanost jer ih poznaje, no isto je tako konstatirao kako je igranje uz veterane donekle ‘sigurno’. Osjećaj da ipak ima nekoga pored sebe koji je prošao puno više nego on sam.

Možete li zamisliti da se Zlatko Dalić odrekne Luke Modrića samo zato što ovaj ima gotovo 37 godina? Nogometna reprezentacija zapravo je dobar primjer i može se povezati s onim što se događa u francuskom rukometu. Važna je postepena tranzicija. Mladim igračima potreban je veteran koji će im pomoći s pritiskom igranja na reprezentativnoj razini. Nema većeg pritiska od igranja za nacionalnu momčad. To je vrh vrhova, više od toga ne postoji.

Međutim, izuzev nogometa, mnogi momčadski sportovi u Hrvatskoj godinama žive na teoriji o pomlađivanju. Spomenuo sam košarku. Nedavno je nikad mlađa reprezentacija izgubila dvije utakmice u SP kvalifikacijama, ali osobno sam momčad više puta pohvalio jer je igra imala i glavu i rep što nije bio slučaj ranijih godina kad je ekipa računala na veterane koji su se prikupljali sa svih strana svijeta.

Košarka je i specifičan primjer, sve najbolje što Hrvatska ima, izuzev nekoliko igrača u Euroligi kojima klubovi ne dopuštaju nastup, nalaze se u NBA ligi i njihovi nastupi, osim u ljetnim mjesecima nisu mogući. Ako ćemo iz jednadžbe ukloniti NBA i Euroligu, ostaje okrnjen proizvod. Možemo govoriti o nekim veteranima poput uvijek dostupnog i borbenog Željka Šakića koji su možda i mogli pomoći, no isto tako ima i onih koji se uplaše nastupa u reprezentaciji jer ne podnose kritiku koja dolazi nakon redovito loših nastupa i rezultata.

KAKO STVORITI ‘DEBELU KOŽU’?

Jednom davno poznavao sam čovjeka, na prijašnjem poslu, koji je bio toliko iritantan, neotesan i samouvjeren da sam se bezbroj puta s njim našao oči u oči na milimetar od fizičkog sukoba. No, do toga nikad nije došlo jer koliko god sam bio ‘uzjapuren’ i spreman ‘otkinuti mu glavu’, on me svaki put uništio nevjerojatnom smirenošću, načinom kako podnosi da mu sve što vam je na pameti iznesete u lice, a razgovor je gotovo uvijek zaključio s – ‘ok, idem nešto pojesti, vidimo se kasnije.’ Kao da smo najbolji prijatelji koji su raspravljali o običnoj sportskoj temi koja nam je zajednička.

Mnogo stvari nedostaje u hrvatskom sportu. Nedavno sam pisao tekst o sportskim institucijama u Australiji i Francuskoj koji su razvijeni na državnoj razini, a koji pomažu talentirane sportaše (u raznim sportovima) kako bi na koncu od njih stvorili svjetske i olimpijske prvake. U Hrvatskoj nikada nije postojala jedinstvena politika usmjerena prema sportu. Uvijek je postojala politika, ali ona druga, koja samo uzima i koja se naslikava s akterima najvećih uspjeha.

Sportske akademije, osim vrhunskih uvjeta za trening nude i psihološku pripremu, a takvo nešto oduvijek je bila boljka hrvatskih sportaša. Uz poneku iznimku. Nedugo sam s prijateljem diskutirao o Marinu Čiliću koji je jedan od najboljih sportaša u povijesti Hrvatske. Složili smo se kako je Marin napravio izvrsnu karijeru, međutim uvijek će ostati žal što nije napravio puno više jer je imao talent kakav se ne viđa često. No, Čilić nikada nije imao sportsku psihu da napravi nešto više. I opet, neki će se uvrijediti i konstatirati ‘pa imao je veliku karijeru!’ Apsolutno, ali….mogao je i morao učiniti puno više jer je imao takvu sposobnost.

STVARATI, A NE PRISILNO POMLAĐIVATI

Australci i Francuzi na državnoj razini financijski podupiru svoje sportske akademije, a s vremenom su dobili i vrhunske sponzore čime je razina treninga dosegla najviše razine. Hrvatski sport se mora napokon odreći teorije o prisilnom pomlađivanju i očekivanju vrhunskih rezultata samo zato što misle da to mogu, i okrenuti se stvaranju sportaša od nule. Krenuti od prvog treninga, omogućiti komunikaciju, izmjenu iskustva koji su prošli sito i rešeto sportskog života te omogućiti mentalnu pripremu koja je jednako bitna kao i fizička. Onaj koji posjeduje čisti talent uvijek će isplivati na površinu, ali hoće li ispuniti taj potencijal ne ovisi samo o toj, jednodimenzionalnoj percepciji sportaša već i mnogim drugim faktorima, poput psihološkog treninga.