Zdravko Radulović, jedan od najboljih šutera i strijelaca svoje generacije i čovjek koji je ostavio dubok trag u Bosni, Ciboni te općenito europskoj košarci, rijetko se pojavljuje u medijima. U podcastu za Sport Klub govorio je o današnjoj košarci, jugoslavenskoj ligi, Ciboni nekad i sad, sinu Filipu, ali i velikoj životnoj te sportskoj žalosti - propuštenoj prilici da 1992. zaigra za Hrvatsku protiv originalnog američkog Dream Teama na Olimpijskim igrama u Barceloni, o čemu je dosad rijetko govorio.

Zdravko Radulović pripada generaciji košarkaša koja je igrala u vremenu kada je jugoslavenska liga bila mjerilo kvalitete, a europske utakmice često su bile lakše od domaćih derbija. Bio je olimpijac, prvi strijelac lige, čovjek koji još danas drži neke rekorde i jedan od zaštitnih znakova sarajevske Bosne prije velikog transfera u Cibonu.

Počelo okupljanje hrvatskih košarkaša prije ključnih utakmica

Košarka

15. lip 2026 0

Košarka

15. lip 2026 0

Košarkaški spektakl PRO 3×3 Tour stiže u Vinkovce: Prijenos pratite na Sport Klubu

Košarka

16. lip 2026 0

Košarka

16. lip 2026 0

Danas živi povučenije, na relaciji između Zagreba i Istre, ali košarku i dalje prati gotovo opsesivno. U razgovoru za Sport Klub prisjetio se početaka u rodnom Nikšiću, sarajevskih dana, Mirka Novosela, Duška Ivanovića i Dražena Petrovića, a posebno emotivno govorio je o ljetu 1992. godine i teškoj odluci zbog koje mu je, kako sam kaže, i danas jako žao.

Zdravko, znamo da pratiš regionalnu i europsku scenu. Koliko hrvatska košarka danas zaostaje za jakim ligama?

“Moram ti priznati da baš pratim sve, gledam dnevno po pet, šest utakmica. Nažalost, mislim da je naša liga poluamaterska, razina košarke je vrlo slaba i liga je “stara”. Bojim se da će, uz ovaj odlazak mladih igrača u Ameriku, postati još starija i slabija.”

Nekada je jugoslavenska liga slovila za najjaču u Europi. Postojalo je i pravilo da igrači ne smiju u inozemstvo do 28. godine, sve dok Dražen Petrović nije otišao u Real s 24. Koliko je ta liga stvarno bila jaka?

“Meni je ta liga bila teža za igrati nego europska natjecanja u to doba. Europske utakmice bilo je puno lakše igrati nego one u jugoslavenskoj ligi, koliko god to danas zvučalo nemoguće. Kasnije, kada je Hrvatska postala neovisna država, s Cibonom sam igrao Euroligu i hrvatsko prvenstvo. Događalo se da u domaćoj ligi nekoga dobijemo 30 razlike i onda uopće nemaš pravu sliku ni predodžbu u kakvoj si formi kada trebaš ući u euroligašku utakmicu.”

Tema razgovora bio je naravno i veliki transfer u Cibonu. Bože Miličević nam je rekao da je tvoj dolazak u Cibonu 1990. bio rekordni transfer u bivšoj državi. Kako je do njega došlo?

“Šest godina igrao sam u Bosni i te sezone osvojio trofej “Žutko” kao najbolji igrač po izboru trenera. U regularnom dijelu bili smo drugi, ali ispali smo zbog ozljede važnog igrača, Marija Primorca. Vidio sam da s Bosnom ne mogu osvojiti ništa pokraj onakvog Partizana s Divcem, Đorđevićem, Paspaljem i Nakićem, te Splita s Kukočem i Rađom. Bili smo nevjerojatno talentirani, ali stalno treći ili četvrti. Jednu noć sam se zasitio i donio odluku o odlasku. Ljudi iz Cibone su to čuli, Mirko Novosel se vraćao iz Napulja, inzistirao je kod Bože Miličevića da se to brzo riješi i tako je bilo. Transfer je jako odjeknuo jer sam na neki način bio zaštitni znak Bosne. Moj dolazak u Zagreb bio je sasvim prirodna stvar i navijači Cibone odmah su me prihvatili.”

Obarali ste rekorde, zabijao si preko 40 poena u Europi. Cibona je bila konkurentna, što je danas nemoguće.

“Imam problem s ovom sadašnjom Cibonom. Kad sam ja došao, to je bio gospodski klub, europski prvak kojeg su vodili Mirko Novosel i Bože Miličević. Kad bismo sletjeli u Madrid, čekalo bi nas 20 televizijskih ekipa! Mislim da je ovu današnju Cibonu od stečaja i potpunog zaborava, kakav je doživio KK Zagreb, spasilo isključivo njezino veliko ime i povijest hrvatske košarke satkana u njoj.”

S Jugoslavijom si igrao finale Olimpijskih igara u Seulu 1988.

“Igrao sam na Univerzijadi 1987., a zatim u Seulu 1988. Mi smo tada bili najbolja ekipa. To se danas malo zna. U Seulu smo izgubili finale od Sovjeta, iako mislim da smo bili zreli za zlato.”

U jeku rata 1992. okuplja se reprezentacija Hrvatske za povijesni susret s američkim Dream Teamom. Dobio si poziv, odradio nekoliko dana priprema i naglo otišao. Zašto?

“Zahvaljujući sportskim zaslugama, jer sam ostao ovdje, dobio sam hrvatsku domovnicu. Imao sam nekoliko razgovora s Mirkom Novoselom, a odradili smo čak i večeru s predsjednikom Tuđmanom na kojoj se govorlo o mom igranju za Hrvatsku. Sa sportske strane dileme nije bilo. Problem je nastao zbog pritiska vezanog uz moju obitelj u Crnoj Gori. U početku nisam mislio da će to biti prepreka, no kad sam došao na pripreme, dogodile su se neke stvari o kojima ne želim pričati. Nakon tri dana izašao sam na pressicu i rekao da neću igrati. I dan-danas mi je zbog toga jako, jako žao. Mogao sam imati još jednu olimpijsku medalju i neponovljivo iskustvo igranja protiv Jordana i Dream Teama. Žao mi je i što kasnije, nakon raspada države, nisam zaigrao ni za Crnu Goru.”

Posebna tema bio je i Radulovićev trenerski put jer je radio u tri velika hrvatska kluba, Ciboni, Zagrebu i Cedeviti. Jedno je vrijeme radio i u HKS-u kao instruktor, ali se naglo povukao i danas živi miran obiteljski život. No, ljubav prema košarci je ostala..

Za kraj smo se opet dotakli olimpijske ’92. godine i zamišljamo petorku: Radulović na playmakeru, Dražen Petrović, Kukoč, Rađa i Vranković. Tu su još Komazec, Perasović… Kako bi taj “hrvatski Dream Team” izgledao protiv Jordana. No, isto tako mnogi se pitaju je li se s takvim američkim Dream Teamom uopće moglo igrati, čak i da je reprezentacija Jugoslavije ostala na okupu?

“Mislim da ne. Prije svega zbog njihove fizike i pristupa. Danas, iz ove perspektive, kad vidiš Jokića, Dončića i sve te igrače s NBA iskustvom i tim načinom života, Amerikanci više nisu toliko dominantni. Srbi su nedavno u Parizu na Olimpijadi pokazali da je to moguće, odlučivala je jedna lopta. Ali onaj Dream Team s Jordanom bio je pojam. Dvaput bih igrao protiv Michaela Jordana, pa makar ga i čuvao, nimalo mi ne bi bilo žao.”