Posljednji rok i posljednja nada za vraćanje ruskih momčadi i prekid suspenzije je bio ponedjeljak, 21. ožujka. Razvoj situacije u Ukrajini je nažalost i dalje isti, pa su svi rezultati ruskih klubova obrisani – kao da nisu ni igrali.

Piše: Stefan Dinić

Ostale momčadi su dobile priliku “zakrpati svoje nedostatke”, natjecateljski motiv ponovno postoji za većinu klubova, a i Euroliga će ovako ‘duže trajati’ i biti zanimljivija. Osim Panathinaikosa, Žalgirisa i Asvela sada se svi ostale momčadi bore za doigravanje, sada je sve moguće.

Matematike je previše, tko s kim igra do kraja? Je li iz ove situacije najviše dobio Bayern ili je to Crvena zvezda ili možda Efes? Kome će se žaliti Fener za tri obrisane pobjede? Ovo je početak, prebrojavat će se tek na kraju.

Ipak, ovo je tekst o ovima drugima, onima koji su bez buke i galame prihvatili situaciju takvu kakva jest i suspenziju i tako stavili tri točke na svoj nedovršen posao.

Xavi Pascual

Španjolski stručnjak iz Zenita Xavi Pascual je ove sezone radio najbolji posao od svih trenera u Europi. Roster momčadi iz Sankt Peterburga teško da je po kvaliteti četvrti ili peti u Euroligi, ali su igrači fantastično vođeni. U odnosu na prošlu sezonu kada su bili osmi i imali u sastavu Kevina Pangosa, od kojeg je Pascual napravio da daleko bolje izgleda od onoga što on zaista jest (pitanje je kada će kanadski playmaker više igrati tako dobru košarku u svojoj karijeri), ove sezone Zenit je i bez njega napravio veliki korak naprijed.

Borili bi se za četvrto mjesto, izvjesno izbjegli Real ili Barsu u doigravanje i sve to s potpuno drugačijim načinom igre u odnosu na prošlu sezonu. Bez izrazitog lidera, bez minuta projektiranog prvog kreatora igre Shabazza Napiera zbog ozljede. Pascual je napravio da ova momčad izgleda raznovrsno, pametno, odlučno, da pobjeđuje završnice. Loyd i Baron u Zvezdi nisu izgledali tako zrelo, Mickey nakon tumaranja prošle sezone u Himkiju ponovo izgleda kao centar za Real, a posebno je fascinirano kako je Pascual koristio Ponitku, vjerojatno svog omiljenog igrača. Što god da zatreba: organizator, igra leđima, čvrstina, koš iz lošeg napada, obrana na najboljim protivničkim napadačima, sigurnost, karakter, mir – tu je Ponitka. Tu su i drugi igrači koji su igrali dobro kao Poythress i Gudaitis, Zubkov i Kulagin su bili na po 19 minuta u Euroligi, Frankamp je debitant. Zapravo samo Kuzminskas tu može bolje, ali ima dosta i do samog Kuzminskasa.

Pasqual je napravio puno u ove dvije godine u Zenitu, posebno u posljednjoj, i to u okruženju i klubu gdje se trofeji mogu nabrojati na prste jedne ruke. Svojom genijalnošću podigao je sve u klubu na viši nivo, ali odlučujuće utakmice igrat će drugi. Zenit je bio spreman.

John Brown

Unics je pokazao ove sezone nekoliko puta da ima dva različita lica, ali bi vjerojatno dominantnije bilo ono lošije lice da nije tu John Brown. Najbolji defenzivac Eurolige je jedini u momčadi iz Kazanja koji je baš svaki put bio spreman napraviti sve za pobjedu svoje momčadi. Loš dan za njega ne postoji, on je igrač kojeg svi vole. Nakon Mike Jamesa odigrao je najviše minuta u ovoj, svojoj debitanskoj sezoni u elitnom natjecanju. Do prije nekoliko godina igrao je talijansku drugu ligu.

Unics je momčad s dobrim napadačima, individualcima, ali Brown svojim kvalitetima radi sve ono što oni ne mogu. Hezonja, Lorenzo, Canaan, Meyo nisu tim bez Browna. On je jedan od najzaslužnijih što se momčad iz Kazanja borila za doigravanje. Svoje veliko srce odnio je sa sobom u SAD.

CSKA
Dimitrios Itoudis je konačno dočekao Pangosa i dobio ono što je želeo cijele sezone. Iako CSKA nije blistao u odnosu na neke prethodne, propustit će prvi završni turnir u posljednjih deset, a drugi nakon 18 godina i to ne zbog loših rezultata. Ostat ćemo uskraćen vidjeti bi li trener koji je Euroligu osvajao dva puta (i pet puta kao asistent) uspio sa zdravim Milutinovim i Shengelijom, te Pangasom kao organizatorom do doigravanja uigrati momčad tim i ponovno napasti završnicu. A na final-fouru nema favorita.

Itoudis je tražio identitet CSKA, dovodio nove igrače, mijenjao, imao problema s ozljedama, borio se. Sada je kraj.

Možda je ova sezona baš ta kada Euroliga treba ponovno razmisliti o formatu. Europi je potreban natjecateljski motiv, kultura je drugačija nego u Americi, preslikavanje nema mnogo smisla. I shvaćanje sporta, a i sam sport je drugačiji. Možda je moguće napraviti sve čak i s više momčadi, a da bude zanimljivije. Ali je teško zamisliti jaku Euroligu bez ruskih momčadi..