Ne vjerujem u idole, ali Dražen je to bio!

AP Photo via Guliver

Prošla je 31 godina od tragične pogibije Dražena Petrovića. U godini kada bi napunio 60 godina priprema se spektakluarna utakmica u Areni Zagreb, igrani film o košarkaškom Mozaartu. A naš komentator Goran Stojanović u dirljivom je tekstu novim generacijama pokušao dočarati tko je bio neprežaljeni virtuoz košarkaške igre.

Jednom mi je jedan vrlo zanimljiv, inteligentan i mudar čovjek rekao: “Kad ti se dogodi neki posebno lijepi trenutak u životu, pokušaj ga memorirati, ‘spremiti’ i čuvati. I onda, kad ti je baš teško, sklopi oči, opusti se, izvadi ga iz memorije i ‘odvrti taj video’ u glavi. Bit će ti odmah puno lakše.”

Pogodio je čovjek u srž. Kada dođete u neke ozbiljnije godine, a ja sam već vrlo pristojno u pedesetima, kada se sve više i sve češće suočavate i sučeljavate s brdom svakojakih teških životnih situacija i problema s kojima se svi mi nosimo, s hrpom pitanja na koja nemate odgovor, nerijetko vam kao nekakva utjeha preostaje ili maštati o boljim danima ili barem trenucima kojima se nadate, ili se sentimentalno i nostalgično prisjećati onih koje ste već doživjeli. Ja sam proživio puno takvih sretnih i bezbrižnih dana u djetinjstvu i mladosti koje su u velikoj, ma zapravo ogromnoj, teško opisivoj mjeri obilježili košarka, Cibona i Dražen Petrović. Kolikogod je, kao što svi znamo, Draženov život i njegova karijera bila puno, puno više od Cibone, za mene osobno su ta dva pojma, Dražen i Cibona, osnovna i najznačajnija poveznica u mojim sjećanjima i uspomenama na Dražena Petrovića. I zato i dan-danas kad sklopim oči, prepustim se sjećanjima i potrazi za onim ”spremljenim videom u glavi”, često mi odzvanja onaj gromoglasni poklič iz Ledene dvorane Doma sportova: “Draaaženeee, Draaaženeee…”

Ja sam, naime, bio jedan od tisuće i tisuće navijača koji je na tom pokliču, kao i mnogim drugima u navijanju za Cibonu, trošio i derao glasnice kao klinac i mladić. Iako je moja ljubav i strast prema košarci i Ciboni započela dosta prije Draženovog dolaska među “vukove”. Imao sam sedam godina kad me moj pokojni stari poveo na prvu Ciboninu utakmicu. Prvo kolo prvenstva Jugoslavije, krajem sedamdesetih, u maloj dvorani Doma sportova gostovao je Metalac iz Valjeva. Ne pamtim rezultat, ali pamtim da je Cibona dobila osam razlike. Toga dana, samo tako, razbuktala se takva moja očaranost košarkom i Cibonom, da sam od te, prve utakmice, bio na tribinama na svakoj, ali baš svakoj Ciboninoj utakmici u Zagrebu sve do Draženove zadnje sezone u Ciboni. Čak me ni bolest ne bi sprječavala u odlasku na tekme, kolikogod se roditelji ljutili. Cibona je u tih desetak godina rane faze mog života bila nešto što se, jednostavno, ne smije propustiti ni pod koju cijenu…

Znam, ovo nije priča o meni ili o Ciboni, već o Draženu, ali držim da je neke detalje zanimljivo spomenuti kao ilustraciju što je, zapravo, prethodilo Draženovom transferu u Cibonu. Genijalni košarkaški mag Mirko Novosel počeo je još tada, u sedamdesetima, graditi momčad i priču koja je nezaustavljivo rasla, bujala. Dobro se sjećam dok je Cibona tada još igrala u međunarodnom Kupu Radivoja Koraća, kako je na utakmice u “malu dvoranu” dolazilo sve više navijača. S vremenom je mala dvorana Doma sportova postala “premala” za one najveće utakmice, koje su se sve češće igrale u velikoj, ili, kako smo je tada svi zvali, “Ledenoj”.

Dolaskom još jednog nezaboravnog asa, Kreše Ćosića, Cibona je u sezoni 1981/82 uzela trostruku krunu, prvo prvenstvo Jugoslavije, Kup i Kup pobjednika kupova. Već tada je Cibona bila filmska priča, već tada je zagrebački sportski i navijački puk bio potpuno zaluđen Cibonom. Iz tih dana dobro pamtim i rivalstvo braće Petrović, starijeg Ace koji je bio nezamjenjiv član prve petorke Cibone (Aco Petrović, Damir Pavličević, Mihovil Nakić, Krešo Ćosić, Andro Knego) i mlađeg Dražena koji je još kao golobradi mladić, praktički još dječarac u dresu Šibenke, svojim igrama i vještinom koju je demonstrirao na parketu izazivao nezamislivu pozornost ne samo košarkaške, već i cijele sportske javnosti, toliko je već kao klinac bio silno talentiran i moćan. Već tada je bio velika zvijezda. O tom rivalstvu Ace i Dražena ste, lako moguće, pročitali već dosta različitih crtica…

Sjećam se da je jedna utakmica Cibone i Šibenke u Zagrebu, možda baš zbog te priče oko Dražena i njegovog rivalstva s Acom, bila postavljena u Ledenu dvoranu, iako su tada rivali ranga Šibenke uglavnom još uvijek gostovali u maloj. To je bilo koju godinu prije onog kultnog finala Šibenke i Bosne. I bila je puna Ledena. Možda ne kao u onim najvećim utakmicama, ali bila je puna. I onda, Dražen prima loptu, Aco ga čuva. Dražen kreće u prodor, ali stariji brat zna svaki pokret, svaku ideju mlađeg, vješto mu se podmeće i pada na parket kao pokošen tenkom.

Već tada sam dovoljno razumio košarku i pravila i bilo mi je potpuno jasno, kao valjda i svima u dvorani, da je bio Acin faul, jer mu je ušao u putanju kretanja. Sudac je, međutim, valjda to drukčije vidio i svirao Draženu u napadu. Dražen od nemoći i bijesa širi ruke i mlatara s njima, gunđa, protestira kod suca, dok istovremeno Aco u svom karakterističnom, prepoznatljivom stilu stišće šaku i slavi kao da je zabio koš za pobjedu. A nije, samo je podvalio bratu. Unatoč neizmjerne bratske ljubavi, i to je bio dio tog njihovog rivalstva kada bi se našli na suprotnim stranama.

Kasnije je, u dresu Cibone, Dražen u dvobojima protiv svoje Šibenke prosječno zabijao 41 po utakmici. Dražen je, govorili su oni koji su ga dobro poznavali, bio vrlo sentimentalan tip, ali kada su u pitanju bile utakmice, pa iako i protiv bivšeg i voljenog kluba, njegov jedini “sentiment” kojeg je osjećao i poznavao, bio je utrpati što je moguće više. Što smo i mi, navijači Cibone, kasnije dobro osjetili na svojoj koži kada je igrao protiv Cibone u dresu Real Madrida…

I onda, vratimo se opet malo unatrag, Mihovil Nakić u trećoj, odlučujućoj utakmici finala prvenstva Jugoslavije 1983/84 protiv Crvene Zvezde u maloj dvorani Doma sportova, službeno “dvorani dva” (Ledena je bila zauzeta) zabija koš pet sekundi prije kraja za pobjedu 72-71 i drugu titulu prvaka! Naravno, bio sam i na toj utakmici. Sjećam se da su redari otvarali “barikade” prema maloj dvorani dva sata prije početka. Ja sam bio u prvim redovima i trčao kao sumanut u tom “stampedu” navijača prema dvorani kako bih zauzeo što bolje mjesto na tribinama. Nakon Nakićevog koša, Stevan Karadžić je s centra šutnuo za pobjedu Zvezde. Dvije-tri sekunde, dok je lopta letjela prema košu, dobro pamtim taj podmukli, potpuni muk u dvorani te dvije-tri sekunde, a dojam je da je trajalo čitavu vječnost. Lopta je, srećom, pala na prvi obruč.

I onda delirij, dvorana je proključala!

I dan-danas tu utakmicu doživljavam kao jedan od najnapetijih, najuzbudljivijih sportskih događaja u životu. I onda su se smjenjivale jednom, dvaput, triput, deset puta, himna “Heja, heja, Cibosi” i “Marjane, Marjane”. Mnogi će reći, i nije se teško složiti s time, Nakić je zabio najvažniji koš u Ciboninoj povijesti. Jer, tada je samo državni prvak igrao sljedeće sezone u Kupu prvaka. I da se ne lažemo, to je bio koš koji je doveo Dražena u Cibonu. Odnosno, taj naslov prvaka. Jasno da je pomogao Aco i njegova nazočnost u momčadi, jasno da je pomogao utjecaj i autoritet Mirka Novosela, ali i danas sam prilično siguran da je ipak ključni faktor bio nastup u Kupu prvaka (današnjoj Euroligi). Jer, Dražen je već tada znao, ma, svi smo znali, da je igrač samo za najveću scenu…

Ono što je uslijedilo je bilo teško opisivo ludilo. Znam da je mladima ili mlađima nezamislivo ili teško zamislivo, ali stariji poput mene koji su to živjeli i proživjeli dobro znaju o čemu govorim. Cibona je, kao što rekoh, i prije Draženovog dolaska bila nevjerojatno popularna, voljena, baš obožavana među navijačima u Zagrebu, ali s Draženovim transferom je ta priča poprimila neke sasvim druge, nove, drukčije obrise, domene i dimenzije. Baš u svakom pogledu i smislu. Cibona je dotad bila jedan veliki i vrlo uspješan sportski projekt, čiji je arhitekt bio Mirko Novosel, ali tada je postala pokret!

U Zagrebu (i ne samo u Zagrebu) je zavladala neviđena euforija, prava groznica! Draženov dolazak u Cibonu poklopio se s mojom prvom godinom u srednjoj školi, popularnoj “Kulturi” u Križanićevoj. Nije bilo sata, a kamoli dana, da se u školi nije komentiralo Cibonu i Dražena. I mi, učenici, ali i profesori. Recimo, “profa” iz hrvatskog bi nakon svake veće utakmice započela sat sa svojim dojmovima o utakmici, ali, onda bi krenula i diskusija: “I što kažete kako je Dražen jučer odigrao…”

Na utakmice u Kupu prvaka smo u Ledenu dvoranu ponekad ulazili doslovno pet sati prije početka! Dakako, kad je bio poslijepodnevni turnus, onda se markiralo. Ako je tekma bila u 8 navečer, mi bismo bili u dvorani već u tri popodne, čim bi je otvorili! Samo kako bi se dokopali što boljih mjesta na tribinama. Ne pretjerujem i ne preuveličavam, doslovno tako je bilo! Pa bismo malo kartali belu na tribinama, pa bi od pet ili pola šest gledali juniore Cibone koji bi u sjajnoj atmosferi, danas nezamislivoj i za seniore, igrali utakmicu svoje lige pred gotovo punom dvoranom.

I tako, u tom maničnom duhu ljubavi, strasti i žara prema Ciboni napokon dočekali ono za što smo živjeli i što smo nestrpljivo čekali još od prethodne utakmice. Sve je to donio Dražen svojim dolaskom. Moj pokojni stari, koji me “zarazio” tim virusom košarke i Cibone, i koji je imao godišnju numeriranu ulaznicu pa si je mogao priuštiti dolaziti na takve utakmice “tek” sat vremena prije početka, mi je znao pričati, kad bi se vratio s Dolca, kako su čak i “kumice” na placu analizirale i raspredale o tome “koliko je Čutura imao skokova ili koliko su Dražen ili Aco zabili trica”…

Ja nisam čovjek sklon idolopoklonstvu, ali Dražen je u Ciboni bio i puno više od idola. Jednostavno, bio je simbol igre, čarolije na parketu, majstorije, poteza za pamćenje, simbol lidera jedne sjajne momčadi i bajkovite priče. Simbol pobjede! Iako se nikad nije postavljao kao da je veći od kluba. Nitko nikada nije bio veći od Cibone, pa čak ni Dražen, jer Cibona je tada bila toliko velika, ali Dražen je definitivno bio taj igrač koji je i svoje suigrače činio boljima i većima i cijeli kolektiv boljim i većim.

Takvi jedinstveni, vrhunski igrači kakav je bio on uvijek moraju biti gladni koševa, u suprotnom jednostavno ne bi bili takve klase, ali ako bi Dražen u prodoru vidio bolje postavljenog igrača, dodao bi mu loptu. A to je naravno bilo često s obzirom na to koliko su ga udvajali. Zato i kažem da je činio i suigrače i momčad boljima, iako znamo da je tijekom utakmice uvijek u glavi znao i svoju osobnu statistiku.

Igrački ga pamtim kao čovjeka koji je baš radio razliku na parketu. Koševima, prodorima, asistencijama. Samom svojom pojavom. Karizmom. Liderstvom. Dominacijom. Onom istom kakvu ste mogli doživjeti i osjetiti kao kada je, recimo, Usain Bolt trčao svoje najveće utrke. Toliko je bio moćan, kolosalan.

Njegovi rekordi već su toliko puta istaknuti, opjevani u tisućama priča o Draženu, poput onog o 112 poena protiv Union Olimpije (koja je, istini za volju, tada iz nekih administrativnih razloga nastupala praktično s juniorima), ili one epske utakmice protiv Limogesa, kad je nakon minus 16 zabio sedam trica zaredom u sljedećih sedam napada (ukupno 10) i završio utakmicu s 51 poenom i 10 asista.

Jasno, za još jednu pobjedu na kraju.

Da, sve se to pamti, ali ja ću puno više pamtiti onaj njegov čuveni potez iz kontra-napada kada je suparnicima “lomio kralješnicu”, dribling s loptom iza leđa pa asist kroz noge. Nešto što smo svi mi koji smo “haklali” košarku oponašali, ili pokušavali oponašati, s više ili manje uspjeha. Ako bi bilo s više, onda bi uslijedio neizostavni krik, “Draaaženee, Draaaženeee”, isti onaj poklič kojim smo ga mi, navijači, na tribinama nagrađivali za svaki trenutak čarolije koju bi nam podario…

Kasnije su krenule usporedbe, tko je veći, Dražen ili Toni Kukoč, ili, tko je najveći hrvatski košarkaš svih vremena, Krešo Ćosić, Dražen Petrović ili Toni Kukoč? To me podsjeća na današnja vremena i tenisku trilemu, Federer, Nadal ili Đoković? Moj odgovor je u oba slučaja isti. Toliko su sva trojica veličanstveni, besmisleno i nepotrebno je tražiti najvećeg. Ja jedino znam, kada je košarka u pitanju, kolikogod sam još kao klinac uživao u genijalnosti Kreše Ćosića, čovjeka koji je kroz karijeru uvijek bio debelo ispred svog vremena i koji je i pri samom kraju karijere u Ciboni bio igrač prevage na parketu, kolikogod sam se kasnije divio genijalnosti Tonija Kukoča i njegovom čuvenom geslu, “više volim asistirati nego zabiti, jer koš usrećuje jednog igrača, asistencija dvojicu”, meni osobno je Dražen Petrović ipak podario moje najljepše i najdraže košarkaške trenutke i emocije…

Ljubav prema sportu iz dječačkih i mladenačkih dana me je usmjerila prema sportskom novinarstvu i karijeri u toj branši koja sada traje preko 30 godina. A počela je zahvaljujući ovdje detaljno opisanoj ljubavi prema sportu općenito, ali ipak najviše prema košarci i Ciboni, baš na specijaliziranom sportskom radiju kojem je KK Cibona bila većinski suosnivač i koji se, stoga, zvao Radio Cibona. I odmah na početku tog mog puta, najljepši i najteži trenuci cijele karijere. Najljepši, jer sam imao tu sreću i privilegiju od samog početka (dakako, između ostalog) pratiti i komentirati Cibonu i košarku općenito.

Pa sam, tako, imao priliku i uživo izvještavati s posljednjeg Draženovog nastupa i natjecanja u karijeri, kvalifikacijskog turnira u dresu hrvatske reprezentacije za plasman na Europsko prvenstvo 1993. godine koji se igrao u poljskom Wroclawu. Aco je tada već bio trener Cibone i pomoćni u reprezentaciji, najprije Petru Skansiju s kojim je Hrvatska, predvođena s Draženom na parketu, osvojila srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine u finalu protiv originalnog američkog Dream Teama, a onda i Mirku Novoselu godinu potom.

Na tom natjecanju u Wroclawu bio sam zajedno s glavnim urednikom Radio Cibone Zoranom Kovačevićem, koji mi je, između ostalog, omogućio napraviti intervju s Draženom. Dobro, možda je intervju malo preteška riječ. U pitanju je, zapravo, bilo snimanje jednog kraćeg tematskog razgovora vezanog uz to natjecanje, koji je potrajao možda tri minute. Koje su se, možete zamisliti, meni učinile kao barem tri sata.

Desetak ili malo više godina sam ga gledao kao fan, mog najvećeg košarkaškog i sportskog idola, navijao za njega iz petnih žila, a sad sam, odjednom, “jedan na jedan” s Draženom, s mikrofonom u rukama.

Bio je vrlo pristojan i ljubazan, to je ono što ću pamtiti zauvijek. Iako je to za njega bio samo jedan od milijun intervjua, dužih ili kraćih, koje je dao u karijeri. Najradije bih razgovarao s njime cijeli dan, postavio mu tisuće i tisuće pitanja koja su me zanimala, ali to ne ide tako. Zapravo sam tek kasnije shvatio, nažalost na najteži način, koliko su mi značile i te tri minute. Imao sam kroz svoju karijeru priliku, mogu reći i privilegiju, razgovarati s uistinu mnogim velikanima hrvatskog sporta, ali nikada nisam bio toliko sretan i uzbuđen kao u tom kratkom susretu i druženju s Draženom…

Život je satkan od toliko lijepih, ali i teških, bolnih trenutaka. Privatnih i profesionalnih. Nedugo nakon “ispunjenja snova”, hej, ja sam prenosio na radiju utakmice u kojima je igrao Dražen, hej, ja sam intervjuirao Dražena, pa premda i na te tri minute, dogodilo se zlo…

Vidio sam ga zadnji put pet-šest sati prije kobne tragedije. Dražen je stjecajem neprežaljenih okolnosti krenuo jednim putem, reprezentacija drugim, a moj glavni urednik i ja trećim. Imali smo let za Prag u kojem smo noćili i tek sutradan novi let za Zagreb. Tek tada, dan nakon najveće tragedije hrvatskog sporta, kada smo sletjeli u Zagreb, doznao sam što se dogodilo. Tada još nije bilo interneta ili mobitela. Najteži udarac i najveći šok koji sam doživio u karijeri. Bio je tada u mojoj kratkoj karijeri, koja je tek krenula, i ostao do danas, 31 godinu kasnije. Život leti, kapetane…

Ne vjerujem u idole, ali Dražen je to bio!

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?