Nakon Šake, Srednjaci su dobili novu sportku ikonu. Pod čeličnom maskom u stilu gorštaka Joško Gvardiol je tog petka postao jedan od planetrano poznatih nogometaša

Petkom popodne Tihomir Gvardiol bi pozvonio na naša vrata.
“Deda, donio sam ti kil srdela.”
Tata bi gurnuo 50 kuna, ali Tiho je odgovorio.

“Vidimo se sutra na kavi”.
Puno je bilo tih petaka kada je puhala bura, divljalo jugo, a Tiho nije imao ribu, štand u natkrivenoj ribarnici na Dolcu ostao je prazan. Mama Sanja je morala raditi tri posla, dok su dvije kćeri i jedan mulac odrastali u soc- mastodontu na zagrebačkim Srednjacima. Bila je jedna pristojna cura iz zgrade, nenematljiva, sa psom u šetnji. Uvijek lijepog osmijeha, s malo riječi. I kada se udala i dobila troje djece, sve je posvetila samo njima. Malo sam je viđao, jer sam jako puno radio i putovao, a ona je radila i više. I teže i njeno je odricanje bilo nešto što samo majka može činiti na svoju djecu. Stalno je ponavljala, škola, škola. Kćeri su završile škole, a Joško je pod tatinim utjecajem tjerao tu loptu od jutra do mraka.

Tiho je čekao svako jutro poziv iz Novigrada, onog zadarskog kako ga zovemo, ima li ribe ili ne. Srdela. Samo srdela. Ako je ima onda ima i posla. Našlo se uvijek tu još nešto ribe. Ali srdela je bila – pitanje opstanka. I ne samo njemu, nego generacijama prije njega u teškim dalamatinskim pustošima i dugim jesenima i zimama. Bila je to borba roditelja da djeci omoguće pristojno odrasatanje u vremenima koja su bila teška, rekao bih još prije – gruba i neravnopravna.
Bilo je dana kada su deda i Tiho jedva imali za gemišt ili bevandu, kako bi tko od njih zvao to piće. Ali su vječno imali temu – nogomet.

“Buš nekaj napisal o Jošku, tada je već bio u Dinamovim kadetima, a igrao i za starije. Jako je talentiran.”

Ne, tata. Ako je pravi, ja ću njega moliti za intervju, on mora trenirati i igrati, a ne da ga netko gura po novinama i da mu menadžeri kroje sudbinu. Sto godina si u nogometu i to me pitaš.

Nije ga to tražio Tiho, nego je tata to onako sam od sebe. Brozovića je spominjao, ali za Joška je baš govorio da stavim neku crticu.
“Vjeruj mi, neće mu moj intervju pomoći, nego samo njegova upornost i težak rad. Baš onakav kakav su mu morali proći roditelji da bi mu dali dobro djetinjstvo. Teško, ali ispravno.

Danas, kada više nema dede, nema ni Tihe u zgradi (Joško se zahvalio roditeljima i kupio im od prvog transfera kuću pokraj Samobora), oko zgrade se igraju neki drugi klinci. Sada može uživati u plodu, u svom sinu, kojeg je dobro vodio, kojeg nitko nije gurao, njemu nije trebalo ništa preko veze. Jer se pouzdao u svoj talent, jer je dobro odgojen i zato što jednostavno nogomet igra bolje od drugih. I zato kao pouka: svojoj djeci dajte sve što imate, nikako ih ne smijete optrećivati, tjerati i živjeti u vlastitim ambicijama. Vi prodajte ribu na Dolcu, a on ako je pravi, sam će pronaći put.