Bilo bi otmjenije da Fifa nije oko vrata imala "nebesko-bijeli" šal, ta će sjena nažalost trajno ostati

Winston Churchill, čovjek koji je nedvojbeno stvarao svjetsku povijest, karijeru je počeo kao novinar. Pamtim njegovu znamenitu izjavu:

“Znate kada je najbolje napustiti novinarstvo?”

Odgovora nije bilo.

“Odmah” – uzvratio je Churchill.

Da se ponovno rodim poslušao bi najvećeg britanskog premijera. No, taj prokleti i predivni posao istovremeno odveo me na mnoge stadione svijeta, vidio sam velike igrače, velike pobjede, šokantne poraze, ali i velike nepravde. No, posao mi nije omogućio da vidim Argentinu, tamo sam otišao s prijateljem, s kojim danas dijelim redakcijsku klupu. Šetali smo gotovo dva tjedna ulicama Buenos Airesa, uživali u najboljem steaku koji možete zamisliti, u nogometom ozračju koje ima posebnu dušu. No, ono što smo vidjeli na sjevernoj tribini stadiona San Lorenzo u Buenos Airesu, jednostavno je nešto – nadnaravno. Ta slika mi je ostala vječno pred očima, i vjerujte mi, znam što pričam, mogu zamisliti kako u ovom trenutku izgleda Buenos Aires, kako je izgleda Argentina. I na koji način su dočekali svoj treći svjetski naslov.

Prije dvije godine u vječnost je otišao Diego Armando Maradona. Argentina je plakala tjednima, njegov sprovod se odgađao danima, kako bi svi mogli barem još jednom prići “Božjoj ruci”. A taj nogometni genijalac, kojeg nikada nitko neće nadmašiti i istovremeno karakterni razbojnik, koji je prkosio cijelom svijetu, te 1986. godine odigrao je svjetsko prvenstvo kao na poseban i nezaboravan način. S tim utegom, kako su rasle njegove klupske i pojedinačne nagrade morao je živjeti Lionel Messi. I nije to bio običan uteg, na njegovim je leđima prije leta u Katar leegla cijela Argentina. Iako je svoj najbolji nogomet ostavio ispod zidina Nou Campa, iako više nije onako fantastičan, kao kada je osvojio sedam Zlatnih lopti. Ali poveo je tu “nebeskoplavo-bijelu” bandu u potragu za Maradoninom 1986. godinom. I zapravo imao sličnu ulogu. Uza sebe nije imao najbolju momčad, nije imao klasu kakvu su Argentinci imali na nekim prijašnjim turnirima, ali je u Dohi zaogrnuo “kraljevski plašt”.

Netko će reći zapisano je u zvijezdama. Za mene najbolji nogometaš nakon Diega Armanda Maradone, primjerice za Roberta Prosinečkog je Leo Messi broj 1. I to je znao reći, nedostaje mu samo svjetski naslov. U jednom fantastičnom svršetku finalnog dvoboja, vidio sam boljeg od Messija, bio je to Kylian Mbappé, ali kruna je to jedne doista fantastične i posebne nogometne avanture.

Bilo bi otmjenije da Fifa nije oko vrata imala “nebesko-bijeli” šal, ta će sjena nažalost trajno ostati