Bila je to to posebn dan. Bio je to novi rekord, novi pogodak. Sve ima da bude najveći. Skoro sve.

Svaki Mundijal u sebi skriva neku tajnu, poruku, misiju, gotovo poslanicu. Ako postoji jedan igrač u kojeg su uprti svi pogledi – onda je to Lionel Messi. Dječak iz Rosaria, koji je baš kao klinac otišao u Barcelonu. Prošlo je 18 godina i 49 dana, od prve profi utakmice za Barcu do Katara i te 1000. protiv Australije. U jubileju koji je poseban, Leo je zabio i 94 gol u reprezentativnom dresu. I ono najvažnije iz svega – odveo je Argentinu četvrtfinale.

Sve što je zapravo ostalo u nogometnoj karijeri, jer ona klupska polako odlazi u zaborav, poprima natruhe korozije koja se neumitno hvata, skriva se pod nebeskoplavo-bijelom dresu. Sigurno bi bilo drugačije da je ostao na Nou Campu, ali unatoč i obitelji koja je željela i priznala samo Barcelonu, priča se ipak otkotrljala drukčije. No, sada je to manje bitno. Ostalo je dva tjedna nade, dva tjedna sna milijuna Gauča koji drže krunicu u ruci i briše prašinu s Maradoninih postera. Je li Leo Diego? Može li biti? Pritisak koji ga prati svake četiri godine. Probali su zajedno 2010. godine u JAR-u. Nije išlo, iako, bez obzira na Messija, prva zvijezda te reprezentacije bio je izbornik – Maradona.

“Za mene Messi je najbolji nogometaš svih vremena. Bolji mi je i od Maradone, bez obzira na to što nije osvojio taj SP. Neće on biti bolji igrač ako to osvoji, nego što je to sada” – rekao nam je više puta Robert Prosinečki, bivši igrač, a danas trener s istančanim osjetom za – Jogo bonito.

Tako misli Prosinečki, no Argentinci to neće priznati. Za neke nikada neće biti Maradona, drugi će razmisliti ako iz katarske Sahare donese taj vražji zlatni pehar. I zapravo sve se na to svodi.

Argentina igra blago rečeno – solidno. Vidljiv je grč, ali vidljivo je da u toj svlačionici nedostaje klase, koje su neke generacije te posebne reprezentacije imale.

“Pa što, Maradona je imao devet konobara i Valdana” – zar to nisi napisao nedavno, bocnuo me kolega.

Istina, na tom vrelom meksičkom suncu vidjeli smo simultanku jednog genijalnog pokvarenjaka. Nije puno drukčije niti sada u jednom suhom i vrućem zraku. No, nije Messi u svom naponu, kao što je to Diego tada bio. Ali koga je to zapravo briga. Novi dan, nova prepreka. Nizozemci. Imaju povijest, imaju finale koje Cruijff nije želio igrati, a Kempes je znao zabiti. Jedan od onih klasika SP-a. Baš muška, otvorena bitka za posljednja četiri. Nizozemci bez velikog igrača kakvog su gotovo u svakoj generaciji imali, naravno Van Dijk je taj, ali na krivoj poziciji. Argentina ima veću širinu, ima Messija. Ali bit će pakleno teško.

Igra psihe i živaca nešto je što na svojim leđima kao najveći mogući uteg nosi najbolji nogometaš ovog stoljeća. Ali, od toga ne može pobjeći. Argentinci su svom lideru poslali poruku: Vaya Con Dios! A to može samo s titulom!