Nikola Hodalj, profesor po struci, sportski komentator i hokejaški zaljubljenik proveo je vikend u Pragu. Nakon što se svestrano trudi održati hrvatski hokej na ledu u medijskom prostoru, skoknuo je u češku prijestolnicu i napravio nam je zanimljivu reportažu.

Tako sam se nakon mnogo godina opet našao u gradu u koji sam se zaljubio na prvi pogled, još kao student češkog jezika. Prag me tada očarao svojim magičnim realizmom, a ta čarolija koju je bacio duboko me prožela i od tog prvog našeg susreta, svaki puta kada bih ga posjetio, koliko god rijetko to nažalost bilo, moja opčinjenost samo bi jačala.

Uspio me začarati i ovaj put iako razlog mog posjeta nije bio isključivo druženje sa starim “prijateljem”. Šećući se mitskim i mističnim ulicama, trgovima i mostovima, udišući opojne mirise i promatrajući reljefna pročelja katedrala i utvrda nisam kao nekad razmišljao o Sv. Václavu, Karlu IV., Švejku ili Kafki, nego o Dominiku Hašeku, Patriku Eliášu, Jaromíru Jágru, Davidu Pastrňáku i češkoj hokejaškoj reprezentaciji, aktualnim svjetskim prvacima.

Prije nepunih šest mjeseci Prag i Ostrava bili su domaćini SP-a u hokeju na ledu, a domaća reprezentacija je nakon posta koji je trajao čak 14 godina osvojila svoj sedmi naslov svjetskih prvaka. U zemlji u kojoj je možda samo pivo popularnije od hokeja, ne moramo posebno naglašavati koliko je “big deal” taj pothvat zapravo bio. Češka je u finalu, igranom u O2 Areni pred više od 17 000 gledatelja, svladala Švicarsku 2:0 golovima dvojice Davida, Pastrňáka i Kämpfa.

Već se tada znalo da će najbolji hokejaši svijeta ubrzo opet pohoditi glavni grad Češke, jer je najjača svjetska liga, NHL, u ožujku objavila da će Buffalo Sabres i New Jersey Devils otvoriti sezonu u Pragu s dvije utakmice, 4. i 5. listopada u O2 Areni. Bila je to ujedno i prilika da i ja odem u Prag i svjedočim elitnim svjetskim hokejašima u akciji, a takve se rijetko pružaju.

Buffalo i New Jersey nisu “neki tamo” NHL klubovi za češke ljubitelje hokeja. To su dva kluba za koja su igrala neka od najvećih imena češkog hokeja i ne samo igrala, nego i ostavila snažan pečat. Za Buffalo je to legendarni vratar Dominik Hašek, od američko-kanadskih medija prikladno prozvan “The Dominator” – vjerujem da dodatno objašnjenje nije potrebno. Hašek je branio za Sabresa od 1992./93. do 2001. i osvojio niz vratarskih nagrada kao jedan od najboljih u ligi. New Jersey je s druge strane imao nekoliko čeških igrača koji su zadužili klub. Prvi među njima je lijevo krilo Patrik Eliáš, koji je cijelu svoju igračku karijeru proveo u klubu (1995. – 2016.), bio kapetan i drži rekorde po broju bodova, golova i asistencija. A drugi je Robert “Bobby” Holík, koji je za Devilse igrao 10 sezona i svoje najbolje igračke dane podario upravo njima. Eliáš i Holík donijela su Devilsima 3 naslova prvaka (Holík ’95., Eliáš ’03, a zajedno 2000.). Osim Eliáša i Holíka za Devilse se je igrao i neuništivi Jaromíru Jágru, doduše kratko, ali vrlo upečatljivo, a velik trag ostavili su i Petr Sykora te bek Marek Židlicky.

Upravo su takvi igrači pridobili čitavu vojsku novih navijača za Buffalo i New Jersey i njihov dolazak u Pragu bilo je pomalo poput mojega – dugo iščekivani (ponovni) susret s dragim prijateljem.

Dok sam u petak prije podne šetao praškim ulicama nije trebalo proći dugo da ispod jakni i kaputa (bilo je hladno i vjetrovito) počnu viriti klupska obilježja Sabresa i Devilsa. Bilo je i onih koji nisu marili za hladnoću i ponosno su isticali dresove, jakne, kape, šalove i majice svojih ljubimaca. Bilo je tu ljudi svih generacija, obitelji i prijatelja te je grad uz već standardne rijeke turista bio prošaran crvenim, crnim, plavim i žutim bojama Devilsa i Sabresa, naravno za one koji su ih znali prepoznati.

Nisam očekivao navijačke povorke poput onih nogometnih navijača pa ni grupice navijača koje se kreću zajedno pjevajući i uživajući u iščekivanju utakmice. Iako je navodno i toga bilo, ako je suditi po videu prikazanom na velikom ekranu u O2 Areni, ali ja sam ih očito mimoišao. Kada je taj video prikazan, bilo mi je žao što sam to propustio i već sam u glavi vrtio film kako me moj urednik, Igor Flak, špota: “Ti si uvijek na krivom mjestu u krivo vrijeme!”, no nisam bio zabrinut jer su me hokejaški bogovi nagradili na drukčiji način.

U Pragu žive moji dragi prijatelji Jaroslav i Alena. Družimo se svako ljeto u Premanturi i uz hladno češko pivo raspredamo o hokeju. Dogovorili smo se naći u poznatoj praškoj restauraciji “U Pinkasů” kraj Jungmannovog trga, kako bismo “razgovarali o hokejaškoj taktici” prije nego se uputimo Metro linijom B prema O2 Areni do koje nam je trebalo nekih desetak minuta.

Čekajući Jaroslava ugledao sam dva muškarca i ženu kako idu u mom smjeru i razgovaraju. Jedan od muškaraca učinio mi se poznatim i odjednom shvatim da je to Todd McLellan, iskusni bivši trener Kingsa, Oilersa i Sharksa. Ne znam kako sam u djeliću sekunde uspio skupiti hrabrost, zaboraviti na neugodu i jednostavno sam poviknuo za njim: “Excuse me, Sir! Excuse me!”, samo što ga nisam povukao za rukav. Predstavio sam se i rekao da sam iz Hrvatske i da pratim hokej te da uređujem i hokejaški podcast. Strpljivo me slušao, bio izrazito ljubazan i pristao je fotografirati se samnom. U trenutku kada sam zamolio gospođu u njegovoj pratnji da nas fotografira shvatio sam tko je bio drugi muškarac u grupi, Jay Woodcroft, također do prošle sezone trener Edmonton Oilersa. Zamolio sam i Woodcrofta da nam se pridruži na slici, uz isprike što ga odmah nisam prepoznao. Obojica su pristali snimiti i kratku video poruku za sve koji vole hokej u Hrvatskoj.

I tada i sada sam bio svjestan da se ponašam poput zbunjenog dječarca koji uživo vidi ljude o kojima je do maločas razglabao u podcastu, ali istovremeno sam shvatio da imam blago koje možda ipak mrvicu nadmašuje snimanje grupe ljudi koje hodaju sa zastavama i bubnjevima.

Sat vremena prije početka utakmice golema se gužva stvorila ispred O2 Arene. I nisu tu bili prisutni samo navijači Sabresa i Devilsa. Bilo je tu dresova raznih drugih NHL i europskih te čeških momčadi, jer oba kluba imaju u svojim redovima i švedske (Dahlin, Markstrom, Bratt), finske (Luukkonen, Jokiharju, Haula), švicarske (Hischier, Meier, Siegenthaler) i njemačke (Peterka) igrače. Sigurno je u toj gomili bilo ljudi koji su potegnuli iz svih navedenih europskih država kako bi vidjeli “svoje” dečke na djelu. Česi su kod Buffala zastupljeni u liku Jiříja Kulicha, koji je mladi, perspektivni član kluba, ali nije igrao tu večer, a u redovima Devilsa igra osvajač Stanley Cupa (s Tampom) Ondřej Palát i dva slovačka hokejaša (Tatar i Nemec). Na tribinama se činilo da je nekako najpopularniji kapetan Devilsa, Nico Hischier, jer je dresova s njegovim imenom bilo najviše. Općenito gledajući navijači Devilsa zastupali su znatno veći dio dvorane i bili glasniji.

Sjedeći tako na tribinama s mojim prijateljem Jaroslavom i komentirajući kako se dvorana polako puni te kako su trbine izrazito strme (sjedili smo na predzadnjoj etaži do vrha arene i gotovo se nadvijali na led) odjednom primijetim čovjeka koji se uspinje strmim stepenica obučen ne u dres Buffala, ni u dres Devilsa, niti u dres ijedne momčadi NHL, nego, ni više ni manje – Medveščaka. Kako je bio relativno blizu mojem sjedećem mjestu, odlučio sam mu se javiti. Gledajući me pomalo zbunjeno kada sam ga pitao “Oprosti, jesi li ti iz Zagreba?”, trebalo mu je vjerujem nekoliko sekundi da procjeni koliko je zapravo pri zdravoj pameti ovaj stranac koji mu prilazi na vrhu tribina u praškoj O2 Areni na otvaranju NHL sezone i pita ga želi li se fotografirati s njim. Ako, Borna, čitaš ovaj članak, a znam da hoćeš jer ću ti ga proslijediti čim bude objavljen, hvala ti na fotografiji!

Show pred utakmicu bio je usuđujem se reći tipičan NHL-ovski, kakav smo navikli vidjeti gledajući utakmice na televiziji. Česi su dodali malo svog štiha, no bilo je to ipak pod striktnom paskom ligaških režisera. Odala se minuta šutnje tragično preminuloj hokejaškoj braći Johhnyju i Matthewu Gaudreau. Otpjevala se američka i češka himna. Jaromír Jágr izveo je svečani “bully”. A onda je dvoboj konačno i krenuo. Možda i ne iznenađuje toliko što utakmica sama po sebi i nije bila ništa osobito. Tek je početak sezone i osjeća se da su i jedni i drugi još malo “pod ručnom”. Devilsi su bili bolja momčad i uvjerljivo su slavili 4:1 golovima Noesena, Kovačevića, Hischiera (na opće oduševljenje dvorane) i Cottera. Sabresima je kratko nadu vratio igrač simboličnoga prezimena – Power. Markstrom je sjajno branio za Devilse. Najzanimljiviji trenutci u pauzama između bullya bili su kada je kamera “ulovila” Jagra kako gleda utakmicu, momentalno je nastala zaglušujuća buka oduševljene publike, a gotovo je ista reakcija bila kada je malo poslije kamera snimila Patrika Eliáša u dvorani.

Otišli smo pet minuta prije kraja utakmice kako bi izbjegli gužvu i vozeći se u metrou na putu do nove restauracije gdje ćemo “analizirati igru”, Jaroslav i ja razmjenjivali smo dojmove sve u svemu zadovoljni s cjelokupnim iskustvom.

Posjet Pragu na više razina pokazao se opet kao pun pogodak. Zapravo sam još produbio moju ljubav prema tom gradu i prijateljima koju su tamo te shvatio da je novi dolazak neminovan, da za njega nije potreban nikakav razlog i da sigurno neću dopustiti da opet prođe toliko vremena prije nego se vratim.