Još kao klinac jako sam volio poslovice. Što god se događalo i kakva god situacija bila, poslovice su uvijek primjenjive i, nekako se, na kraju uvijek pokažu istinite. Neumitno su točne i svrsishodne. Poput Felinijevih filmova pogađaju srž stvari, a opet su bezgranično šarmantne i zabavne.

“Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada” – ova mi je uvijek draga i često se na kraju pokaže kao mudrost koja izravno i nedvojbeno pogađa meritum. Često se sretnu prijetvorni ljudi, koji se izvana mijenjaju pokušavajući se prikazati u boljem svijetlu, kakvi u stvari nisu. “Tko će kome, ako ne svoj svome” – i ova mi je uvijek bila dobra, i u pozitivnom, i češće čak, u ružnom svjetlu. Često najbliži smjeste neke opakosti upravo nažalost, najbližima. Ima tih poslovica koje su zgodne, primjenjive, ostvarive i nemilosrdne, ali meni je najbolja, ili ovisno s koje strane je gledate, najgora i najispunjivija od svih stara židovska poslovica koja grubo i nemilosrdno kaže: “Da’ Bog da imao, pa nemao!” Ova se poslovica više primjenjuje kao kletva, ali moj prijatelj, koji radi za izraelsku televiziju kaže da je to njihova poslovica, jer se radi o narodnoj mudrosti koja upozorava na svu jad nekoga tko je odjednom sve izgubio, bilo da se radi o materijalnom ili duhovnom bogatstvu. Ima smisla, zato židovi vjekovima pokušavaju stalno imati i ne dočekati vremena kad nemaju, a na žalost, i takvih je bilo. Čak i kad ovako to napišem, tih nekoliko zlosutnih riječi, protrnem od grube, nepatvorene istinitosti i grozote tih redaka.

Na žalost, ovih dana vidimo kako je to imati, pa onda nemati. Godinama uzimamo “zdravo za gotovo” sve te sate sjajne zabave uz najbolje sportove iz svih dijelova svijeta. Ta čudna mašina zvana televizor pruža nam mogućnost da uživo svjedočimo najuzbudljivijim trenucima iz najjačih nogometnih, košarkaških, odbojkaških i svakakvih drugih liga svijeta. Uz samo jedan pritisak gumba gledamo kako Nole pegla raznorazne Federere, Nadale, te božemioprosti Tsitsipase. Udobno se zavališ nakon ugodnog ručka, kažeš ženi da ti izvadi pivicu iz frizera i ispred tebe, nekim čudom, istrče igrači Liverpoola i Uniteda.

Gledaš utakmicu s tridesetipet kamera i pred kraj, nakon što je Liverpool već dobrano ispeglao seljake iz Manchestera, lagano pridrjemaš. Nakon par sati ti se se probudio, dobro bi ti došla kavica ili možda još jedna pivica, jer baš u tom trenutku je krenuo prijenos ogleda Reala i Seville. Nezadovoljno trljaš škembu i prebacuješ na SK 3, jer Real – Sevilja nije dovoljno dobra utakmica za tvoj istančan kladioničarski ukus. Ipak ti se više sviđa da na trojci pratiš polufinale ATP turnira iz Monte Carla u kojem se sastaju Thiem i Medvedev. Opet si nezadovoljan, ništa ti nije dovoljno dobro. Frende, razmazili smo te, pa ćeš surfati dalje kao egipatski faraon, s prekrižena dva daljinska upravljača, svaki u jednoj ruci. A onda dođe virus i kraj svim tim tvojim razmaženim izvolijevanjima. Slijedi duboki pad. E, moj pajdo, sveg tog sumanutog prebacivanja s jedne na drugu utakmicu odjednom više nema. Sad si pošteno najebo. I nakon svega, opet se sjetiš stare kletve – sleš – poslovice “Da’ Bog da im’o, pa nem’o!” Teško je nešto imati, pa nemati. Tek sad svi postanemo svjesni koja je to blagodat i kako nam je lijepo bilo.

No, ‘ajde da vas razveselim, da vam ipak uljepšam tu vašu sivu, koronarno tmurnu svakodnevicu. Tu sad dolazi svjetlo na kraju tunela, jer samo je jedna istina, a to je da će nam se sve to, neumitno, vratiti. Neće proći dugo i opet ćete šaltati kroz SK programe kao Hamilton kroz posljednji krug Monze. Opet će vam Englezi pjevati kako vi svirate i opet će Nole ubijati sve ove levate s druge strane. Zato, glavu gore!