U četvrtak 25. studenog počinje drugo po redu izdanje novog Davis Cupa ili kako ga neki prikladno nazivaju 'Pique Cup'.

Naravno radi se o Gerardu Piqeu, nogometašu Barcelone koji je zajedno sa japanskim elektroničkim gigantom Rakutenom promijenio u potpunosti Davis Cup. Mnogi ljubitelji tenisa nisu zadovoljni u što se pretvorilo najveće tenisko reprezentativno natjecanje i s nekim odmakom gledaju na ovogodišnje izdanje koje će se održati u tri grada.

Pique i suradnici su ipak napravili jednu veliku promjenu u odnosu na prvo izdanje u novom ruhu 2019. godine (2020. se nije igralo zbog pandemije).

Naime, prvo izdanje se igralo isključivo u Madridu i pobjedu je odnijela domaća reprezentacija predvođena legendarnim Rafaelom Nadalom.

Bilo je tu dobrih stvari, ali i onih jako loših, pogotovo manjak publike na mečevima koji nisu bili toliko atraktivni. Znamo svi što je svih ovih godina donosio Davis Cup, onaj reprezentativni naboj, prednost domaćeg terena ili minus ako igrate na nekom vrućem gostovanju.

Hrvatska je najbolji mogući način zaokružila kraj onog starog Davis Cupa – slavljem 2018. godine u Lilleu protiv Francuske. Moram se pohvaliti da sam prisustvovao finalu i bio mi je to jedan od najzabavnijih vikenda u životu. Francuzi su zaista napravili spektakl od organizacije, igralo se na Lilleovom stadionu Pierre Mauroy i bio je zaista poseban gušt pratiti to finale.

Srceparajuće finale u Areni i nezaboravna 2005. godina

Naravno, uz Davis Cup me vežu i one loše uspomene, 2016. godine sam također prisustvovao finalu u Areni i moram reći da je to jedan od težih trenutaka u hrvatskoj sportskoj povijesti – bar za mene. Imali smo sve u svojim rukama pred 15 tisuća ljudi. Čilić je u četvrtom meču vodio 2:0 u setovima Del Potra, legendarni Maradona na ‘aparatima’ u svečanoj loži Arene, ali popularni ‘DelPo’ je napravio čudesan preokret protiv Marina, te je Delbonis u odlučujućem dvoboju bez nekih većih problema pobijedio Karlovića u polupraznoj Areni koja se očito ispuhala u tom dvoboju Čilića i Del Potra.

Pišući ovo moram priznati – nedostaje mi stari Davis Cup. Čak me i trnci prolaze jer se prisjećam i prvog trijumfa Hrvatske 2005. godine u Bratislavi. Junačka sezona Ivana Ljubičića koji je vukao i vukao našu ekipu do finala, tamo ostao bez snage u četvrtom dvoboju s Hrbatyem, ali tu je bio Mario Ančić koji se bez nekih većih problema obračunao s Mertinakom i donio Hrvatskoj taj veliki trijumf. Sjećam se te sezone Davis Cupa kao da je bila jučer. U prvom kolu smo napravili veliko iznenađenje slavivši u gostima protiv možda i prvog favorita natjecanja SAD-a koji je u svojem sastavu imao legendarnog Agassija, najbolji par svih vremena braću Bryan te Grand Slam pobjednika Andya Roddicka.

Ljubičić i Ančić su briljirali i u nastavku sezone, na Gripama su u četvrtfinalu palu Rumunji, ali veliku borbu smo vodili protiv odlične Rusije također u Splitu. Davidenko, Južni, Tursunov, Andreejev nisu mogli protiv našeg dinamičnog dua Ljubičić – Ančić. Nakon tog slavlja kao što sam već spomenuo Hrvati su potvrdili ulogu favorita u Slovačkoj i upisali se zlatnim slovima u hrvatsku sportsku povijest.

Nemam taj osjećaj najavljujući ovogodišnji Davis Cup, tako je bilo i prije dvije godine kada je prvi put odigran ‘Pique Cup’. Uživao sam ja u mečevima Nadala, Đokovića, i ostalih vrhunskih igrača ali nešto je nedostajalo. Jednostavno nije prirodno cijele sezone pratiti pojedinačni tenis i onda se prebaciti na reprezentaciju u posljednjem tjednu sezone, a da već nekoliko puta usred te iste sezone nismo imali Davis Cup vikend koji je po meni bio pravi način za osvježiti dugotrajnu sezonu.

Velikoj većini igrača ne smeta ovakav Davis Cup iz dva razloga.

Prvi je taj da se mogu posvetiti reprezentaciji tek na kraju sezone, jer koliko god oni pričali da vole igrati ovo natjecanje, važnija im je pojedinačna karijera jer od nje žive – i to je normalno. Tenis je jako zahtjevan sport, na putu ste 11 mjeseci u godini i svaki odmor je dobrodošao.

Drugi je naravno financijske prirode. Znamo da su se i u tom segmentu dogodile promjene u odnosu na ‘stari’ Davis Cup koji nije plačao igračima za nastup. Pique i društvo su odlučili novčano nagrađivati igrače za ovaj novi format i to je velikoj većini lijepo sjelo. Jer, suprotno razmišljanjima onih koji manje poznaju ovaj sport, od tenisa se teško živi ako niste konstantno u top 50 igrača svijeta.

Novo vodstvo natjecanja je ovogodišnjom promjenom ipak malo vratilo dašak tog starog Davis Cupa. Neće se kao prije dvije godine igrati samo u Madridu, nego će Torino i Innsbruck biti još dva domaćina za grupnu fazu natjecanja. Od četvrtfinala će biti sve isto kao i prije dvije godine – igrat će se u La Caja Magici u Madridu. Okej, bolje išta nego ništa reći ćemo, ali puno je još posla pred Piqueom kako bi pridobio nas koji smo uživali u Davis Cupu kakav se prije igrao.

Treba napomenuti da reprezentacije koje nisu u Svjetskoj skupini i koje se kroz kvalifikacije moraju probiti do najvišeg ešalona ovog natjecanja i dalje imaju taj draž igranja onog ‘starog’ Davis Cupa, ali to naravno nije toliko atraktivno za širu publiku jer se najčešće ipak radi o igračima iz nižih rangova.

Španjolska je branitelj naslova, Španjolska ima veliku prednost jer se velika većina završnog turnira igra kod kuće, ali nema im ‘Najvećeg’, nema im Rafaela Nadala zbog ozljede gležnja. Najveći španjolski sportaš svih vremena ne samo da je osvojio 20 Grand Slamova s kojima je i dalje kandidat za GOAT-a, nego je Španjolsku cijelo desetljeće vukao i u ovom natjecanju osvojivši ga čak pet puta.

Bez obzira na njegov izostanak Španjolci su i dalje u uskom krugu favorita s Carrenom Bustom, mladim Alcarazom i naravno uz podršku vatrene domaće publike.

Zbog izostanka Nadala, izraziti favorit automatski postaje Rusija

To je ekipa koja u svom sastavu ima čak četiri vrhunska igrača u svom sastavu. Vođa je naravno drugi igrač svijeta Medvedev, iza njega je peti na svijetu Rubljov, a ako treba uskočiti tu je igrač koji je najviše napredovao ove sezone Aslan Karatsev i dugogodišnji top 30 igrač Karen Hačanov. Apsolutno prvi favorit natjecanja ne samo zbog vrhunskih singl igrača nego i zbog toga jer su sva četvorica vrlo solidni i u paru te će izbornik Šamil Tarpišev zaista imati slatke muke.

Zanimljivo je da su Španjolci i Rusi u istoj skupini, te bi se lako moglo dogoditi da netko od njih ne prođe u četvrtfinale. Naime, pobjednici svih šest skupina i dvije najbolje drugoplasirane ekipe idu među posljednjih osam i nadamo se ipak da će i jedni i drugi proći dalje.

Odmah iza njih, a u rangu Španjolske je Srbija predvođena najboljim igračem svijeta Novakom Đokovićem. Novak uza sebe ima podršku nekoliko vrlo dobrih igrača, a znamo da kada treba igrati parove da je i tu fantastičan. Srbija je jedan od kandidata za naslov.

Ne smijemo zaboraviti ni Kanađane koji su viceprvaci, te Talijane koji su bez Berettinija ipak nešto slabiji te Amerikance.

Šećer za kraj naravno Hrvatska

Predvođena u završnici sezone probuđenim Čilićem i naravno najboljim parom svijeta Mektić-Pavić. Nažalost na završnici neće biti Borne Ćorića koji se još uvijek nije oporavio od ozljede ramena i rekao bih da će upravo to biti problem za našu reprezentaciju, nedostajat će vrhunski drugi igrač. Gojo i Serdarušić će probati iznenaditi i donijeti koji bod našoj ekipi, ali realno vrlo teško.

Favoriti smo skupine koja se igra u Torinu i u kojoj su Australci i Mađari. Prvi Australac De Minaur je u užasnoj formi u drugom dijelu sezone i to je dobra stvar za naše, a kod Mađara je samo Fučović igrač koji igra vrhunski tenis, a par nemaju.

Kako sam već rekao, daleko sam od euforije u kojoj sam uvijek bio kada se igra Davis Cup, ali želim da naši naprave odličan rezultat i možda iznenade teniski svijet.

Sve mečeve Davis Cupa naravno možete pratiti na Sport Klub televiziji.