Dok je svijeta i vijeka novinari i sportaši će najčešće biti - suparnici!

Što rade hrvatski mediji dan prije važne ili utakmice na velikim natjecanjima: bildaju ego hrvatskim nogometnim reprezentativcima.
“U boj, u boj” “Igraj moja Hrvatska”, “Igrajte za napaćeni narod, koji je sve izgubio u potresu.”
Koketiranje s nacijom, igračima i stručnim stožerom. Mediji će to opravdati – ako igramo dobro i idemo dalje imati ćemo veći broj prodanih primjeraka novina, šefovi portala će traljati ruke zbog broja klikova.
“Uoči i za vrijeme velikih natjecanja na leđima izbornika Hrvatske leži 4,5 milijuna očekivanja. I vjerujte mi to je jedan poseban pritisak s kojim se nije lako nositi – pričao nam je Nikola Jurčević, nekih sat vremena prije utakmice s Englezima.
Ali, mi smo male bebe prema Englezima – uzvratio sam.
“Možda taj dan, ili sljedeći. Kod njih se to sve brzo zaboravi. Kod nas taj pritisak traje stalno.”
Nakon poraza u Londonu, drugo jutro je Zlatko Dalić pronašao krivca. To nije bio on koji je složio takvu taktiku da je “promašio ceo fudbal”, nije bio indisponirani Brozović ili nekompetentni Duje Čaleta Car. Nego – novinari.
Rekao bi predsjednik ili premijer (svejedno je) “Laki je malo nervozan.”
Tri godine je imao vremena složiti reprezentaciju koja će istrčati na Wembley. Bilo je tu puno jakih, ali i slabijih utakmica. Malo vremena, ali u svakom slučaju dostatno da se momčad standardizira. Podsjetio me Dalić u ovom produljenom ciklusu na Otto Barića kojem je uvijek falilo dva igrača i koji nije mogao pronaći idealnih 11. Ono što mi se čini kao vitalnim, a to je prepoznatljivost igre. Izgledamo kao jedan retro sastav koji je ispao iz nekog “crno-bijelog” televizora.
Da malo razbijemo mit. Novinarima trebaju sportaši, a sportašima trebaju novinari. I uvijek je to zapravo jedn kalkulacija. Medija koji tritraju igračima, i igračima kojima mediji trebaju dok ne potpišu prvi unosni ugovor. Tada se zapravo novinari i igrači, izbornici počinju sukobljavati. A sukob se u pravilu rasplamsa u trenutku kada igra nije na razini koja je potrebna da bi se na velikim natjecanjima trajalo.

Dok je svijeta i vijeka novinari i igrači će najčešće biti – suparnici. No, da se ipak ne bi lagali, ostalo je 180 minuta, dva suparnika iz druge i gotovo treće europske nogometne lige. I da gospodine Daliću, ako ne prođete skupine to će biti neuspjeh.

Stoga je moja završna poruka: ma kakvi novinari, sad igraju frajeri!