Nikola Jurčević, bivši hrvatski reprezentativac koji trenutačno radi u Hrvatskom nogometnom savezu kao tehnički savjetnik za mlađe uzraste, iza sebe ima zanimljivu igračku karijeru o čemu je naširoko pričao za Sport Klub

Počeo je kao napadač i kao takav se prodao u Austriju, gdje je izgradio nogometno ime. U podcastu za Sport Klub 59-godišnji Jurčević govori o počecima karijere kad je u tadašnjoj Drugoj jugoslavenskoj ligi bio prvi strijelac kluba i pomogao im da izbore plasman u Prvu ligu. No, taman kad su to uspjeli, počeo je Domovinski rat…

Nakon toga afirmirao se u austrijskom Salzburgu, gdje je proveo četiri sezone. Iako je bio rasni napadač, zanimljivo je kako je u dresu hrvatske reprezentacije igrao na poziciji desnog beka. Jedna od tema bilo je i Svjetsko prvenstvo 1998. koje je propustio zbog ozljede, ali i njegovi trenerski angažmani te dugogodišnja suradnja sa Slavenom Bilićem u reprezentaciji i velikim klubovima.

POVEZANO

Dalić je širi popis za SP poslao Fifi, ali on neće biti javno objavljen

FIFA World Cup

8:37 0

FIFA World Cup

8:37 0

VIDEO / Vušković, Matanović i za kraj sjajnog bundesligaškog dana za Hrvate – gol Juranovića!

Bundesliga

21:43 0

Bundesliga

21:43 0

Nikola, možemo krenuti baš od te 1998. godine. Bio si tako blizu nastupa za Hrvatsku, ali jedna nezgodna ozljeda sve je pokvarila?

“Da, malo bolna situacija, ali prošlo je puno godina od tada. Bio sam šest godina u reprezentaciji, i negdje godinu dana prije imao sam operaciju gležnja i jednu artroskopiju, i nisam bio na nekom pravom nivou, tako da sam, nažalost, to propustio.”

A bilo je mjesta na desnoj strani, pogotovo kada je otpao Ivica Mornar. Znamo kako je to Ćiro rješavao po kratkom postupku.

“Ha, ha, da, bilo je. Ali kažem, to su neke stvari o kojima u nekom prvom razdoblju više razmišljaš, a da s godinama koje prođu, ne možeš vratiti prošlost, tako da je bilo kako je bilo.”

Dobra priprema je bila i 1996. godina i Europsko prvenstvo u Engleskoj. Igrali ste fajterski i bili ste blizu?

“Realno, sad da se ovako vratim na tu situaciju i te godine, mislim da smo imali kvalitetu da možda odemo do kraja i do finala, možda čak i da osvojimo. Međutim, tek nam je to bilo prvo veliko natjecanje, na određeni način nismo baš bili ni totalno svjesni svoje snage. To smo najviše osjetili kada smo igrali protiv Njemačke, utakmicu u kojoj smo izgubili 2:1. Po meni smo bili bolji, trebali smo pobijediti, bilo je tu nekih čudnih odluka suca, a mi smo, na primjer… I nervoze je bilo… Svega pomalo, ali velika utakmica u Manchesteru s naše strane. Kad sam rekao da nismo možda bili svjesni koliko smo mi dobri, to je zato što se dobro sjećam kad me Ćiro pitao: ‘Sine moj, kakvi su oni?’ Jer ja sam igrao u Njemačkoj, u Freiburgu, a gledaš da tamo igraju Klinsmann, Hassler, Möller… igrači svjetske klase i jako poznati, koji su godinama na svim natjecanjima s Njemačkom osvajali… Kažem mu: ‘Dobri su, ali osjetio se jedan respekt.’ I došla je utakmica gdje se apsolutno nije vidjela kakva je njihova dominacija, nego smo mi bili ti koji smo bili bolji na toj utakmici. Neću biti subjektivan, ali mi smo bili bolja momčad. No, spletom okolnosti smo izgubili, ali tu se već vidjelo da hrvatska reprezentacija ima nešto. Dakle, nije me iznenadilo jer smo imali ono nešto za velike stvari, tu su bili sjajni igrači u veznoj liniji, tri velika majstora – Boban, Asanović, Prosinečki, pa Šuker i Bokšić…”

Tada se povlačila teza kako ta tri vezna igrača ne mogu igrati zajedno, pa je Ćiro u nekim utakmicama Prosinečkog ostavljao na klupi. Kako na to gledaš kao trener?

“Ćiro je u 80 posto slučajeva stavljao svu trojicu, pa čak sam i ja kao napadač u to vrijeme igrao desnog bočnog. Bio je dosta hrabar i ofenzivan u tom nekom smislu i nije se bojao nekih odluka koje neki trener ne bi napravio… Tako da je Ćiro znao u tim nekim jačim utakmicama staviti, ne znam, Jurčića, pa netko od ove trojice nije igrao. Ali više sam htio reći da smo imali sjajnu ekipu, tih četiri ili pet igrača koji su bili baš ona, rekao bih, europska ili blizu svjetske klase, top igrači. I nas nekolicina koji smo bili na dosta dobrom internacionalnom nivou. Taj neki miks plus Ćiro, koji je to držao, vodio, motivirao… Tu je bio onaj početak, može se reći, stvaranja hrvatske reprezentacije i kulta reprezentacije koji se nastavio do današnjeg dana.”

Malo ljudi zna da si bio rasni napadač te prvi strijelac Druge jugoslavenske lige. Bila je to strašno jaka liga, a ti si zabio 26 golova i izborio plasman u Prvu ligu. Onda počinje rat i Zagreb ne igra tu ligu. Odlaziš u Salzburg kao napadač, a kasnije karijeru završavaš kao desni bek u reprezentaciji. Kako je došlo do toga i gdje si se bolje osjećao?

“Tu nema uopće dileme. Znači, ja ću ti reći ovako, ako se mogu vratiti na razdoblje kada sam bio klinac. Ja sam igrao za pionire i juniore Dinama i davao sam po 50 do 80 golova u sezoni. Nemoj misliti da pretjerujem, bio sam rođeni napadač. Na kraju krajeva… Tko mi je bio uzor? Cico Kranjčar mi je bio uzor! Skupljao sam njegove sličice, imao sam onu njegovu maskotu, to je bio moj veliki idol, skupljao sam lopte i tako dalje. Bio sam cijelo vrijeme napadač, u Zagrebu sam dao prethodne sezone 17, poslije 26 golova, a u Salzburgu sam bio prvi strijelac. U tih šest godina u Zagrebu i Salzburgu, interesantno je da sam u svih šest godina bio tri puta najbolji strijelac, a momčadi su u tih šest godina bile četiri puta prvaci i dva puta druge na gol-razliku u Salzburgu. Tako mogu reći da sam u šest godina sa Zagrebom i Salzburgom bio prvak i tri puta najbolji strijelac. Ali dobro, da ne ispada da se hvalim.

A mogu ti reći kako sam postao desni bek, reći ću nešto da me krivo ne shvatiš – na inteligenciju! Zašto? Zato što sam bio dovoljno realan da vidim kakav je raspored snaga. Vidim Šuker i Bokšić igraju u napadu, ne znam, tu je polako dolazio i Vlaović, i vidim da neću biti u prvom planu. Ja gledam na treningu, malo igramo, i ja se pozicioniram na desnu stranu. A zašto sam to napravio? Zato što je igrati za hrvatsku reprezentaciju bio moj životni san! Znači, ja sam toliko gorio od želje da igram za hrvatsku reprezentaciju i objektivno sam, s obzirom na to kako sam igrao tih godina u Zagrebu ili Salzburgu, apsolutno zaslužio biti u reprezentaciji. Međutim, u napadu su bila dva igrača moguće svjetske klase, a tu su još neki dolazili. Mogao sam biti neki treći, u najboljem slučaju četvrti ili peti izbor, a tu nema minutaže. I ja se postavim na desnog bočnog u to vrijeme. Imam strašnu motoriku, mogu trčati, ponavljati… Neke stvari sam u hodu naučio, zatim držanje linije sa stoperima, a onda uvijek me je bilo strah. To je malo smiješno, kad bi bio korner, stojim na prvoj stativi, ali u svom golu. To nikad u životu nisam radio, nego sam uvijek bio u napadu u tim nekim situacijama. I zahvaljujući silnoj želji, motivaciji i fizičkoj spremi, ja sam tu poziciju odigrao bez ikakvog problema. I, naravno, zato što je to bila izvanredna momčad s igračima koji su držali ekipu u veznom redu. A gore Šuker uvijek zabije.”

Nikola, Luka Modrić jednom je prilikom rekao da ste baš vi, ta generacija iz 1996., bili lajtmotiv svima njima. Nažalost, nisi igrao 1998., kada je osvojeno treće mjesto. Puno godina kasnije, stvorena je jedna nova super generacija, fenomenalna atmosfera, a izbornikom postaje Zlatko Dalić, o kojem se nije previše znalo. I onda ta momčad napravi čudo – finale na SP-u u Rusiji i treće mjesto na SP-u u Kataru. Kako to komentiraš?

“Pa to je nevjerojatno! Ako bismo to na bilo koji realan, normalan način analizirali, to je nešto nevjerojatno. Znamo kakva je konkurencija i koje su to velesile. Ne znam, Brazil, Argentina, snaže južnoameričke momčadi, pa idemo dalje na Španjolsku, Njemačku, Italiju, Francusku itd. Mi smo dobri, naravno. Ali ipak su ovo nogometne velesile. I da mi dva puta budemo drugi i nakon toga treći na svijetu, to je iznenadilo apsolutno sve u nogometnom svijetu. I to je stvarno jedna fenomenalna stvar koju je napravio izbornik Dalić s tom generacijom i tim igračima. Rekao bih da 20-30 posto toga dolazi iz tog nekog kulta reprezentacije koji je stvoren davnih godina. Nastavljao se, jer znam to pošto sam bio igrač šest godina i šest godina u stožeru sa Slavenom (Bilićem, op.a.), pa znam taj osjećaj svih nas u stožeru, svih igrača, kakav je to naboj, kakav je to međusobni respekt, kakva je to motivacija. Znači, kod nas u reprezentaciji se ne igra u smislu: evo došli smo, pa ćemo odraditi. Zna se da kada se približavaš stadionu, kada čuješ u autobusu navijačke pjesme, kada gledaš ljude koji prolaze, naježiš se, uzbuđen si, to je nešto posebno. I ta Dalićeva reprezentacija, on kao izbornik sa svojim stožerom, plus Modrić koji je tu također ključna figura. Apsolutno. Ne samo kao jedan fenomenalan igrač, nego i kao netko tko drži tu momčad, koji je primjer discipline, rada, odgovornosti i svega. Tako da je spoj svih tih faktora doveo do nevjerojatnih uspjeha i to je stvarno nešto fenomenalno.”

Pamtiš Luku Modrića i kad je bio mladi dinamovac. Kada je došao u Dinamo brzo je otišao na posudbu u Zrinjski iz Mostara te Inker iz Zaprešića… Jesi li tada očekivao, sasvim iskreno, da on u sebi ima nešto toliko posebno?

“Treba biti realan. Znači, pamtim sve te dane. Možda dvije godine prije toga sam i bio trener Dinama. Naravno da sam sve pratio i čuo sam neke stvari o njemu, a onda je u jednom periodu debitirao protiv Argentine. Mislim da je Cico Kranjčar bio izbornik, ušao je možda na desetak minuta, i na toj utakmici me prvi put nevjerojatno iznenadio. Kad sam vidio kako je tu utakmicu odigrao, shvatio sam da je to igrač koji će sasvim sigurno rasti u karijeri. Ali stvarno, bilo bi sada malo pretenciozno da ja kažem kako sam tada vidio da će on osvojiti Zlatnu loptu. Jednostavno, on je igrač koji je rastao iz sezone u sezonu. Imao je jako dobar i pametan put – od Dinama do Tottenhama, pa tek onda nakon par godina u Real. Jedan sjajan karakter, omiljen svugdje, i kod svih trenera i kod svih igrača. A kada sam vidio da je on poseban igrač? To je sad možda malo onako smiješno. Znači, na treningu, dok sam bio u stožeru Slavena Bilića, povremeno sa, kad bi im nedostajao igrač, pošto sam još bio relativno spreman, znao uskočiti. Igra se na skraćenom prostoru, nedostaje igrač jer se netko ozlijedio, pa ja odigram 10-15 minuta. Koliko-toliko sam to fizički mogao. I odjednom vidim da Modrić ima loptu. Ja računam da sto posto imam loptu. I naravno, u djeliću sekunde te lopte više nema. Tako pomalo ispadaš smiješan. Ti misliš da si na lopti, ali nisi na lopti. Da, on ima te radare, osjeća prostor, osjeća suigrača, osjeća protivnika i ima nevjerojatnu reakciju. I to se iz godine u godinu još više nadograđivalo. Kod njega je to sve skupa raslo, i on je iz godine u godinu dobivao sve više onih liderskih osobina, da bi na čelu s njim, kao glavnim igračem, reprezentacija napravila te sjajne uspjehe.”

U razgovoru, koji u cijelosti možete pogledati u video prilogu, tema je bilo i nadolazeće Svjetsko prvenstvo koje se 2026. godine igra u SAD-u, Kanadi i Meksiku.

Nikola, Hrvatska je u skupini s Engleskom, Ganom i Panamom. Po prvi put na SP-u nastupa 48 reprezentacija, turnir će dugo trajati. Je li teško bilo što prognozirati?

“Očekujem od Hrvatske da prođe prvi krug. Teško je reći laganini. Engleska je velesila, Gana je vjerojatno vrlo nezgodna, a Panama je nepoznanica. Na prvu bih rekao da bismo trebali dobiti Panamu. Čini mi se da tamo ide osam reprezentacija dalje. Po nekoj logici, čak i jedna pobjeda trebala bi biti dovoljna. Sada je glupo raditi kalkulacije. Ja mislim da imamo kvalitetu da prođemo prvi krug. A za dalje je neozbiljno nešto prognozirati, zato što ovisi o tome na koga se ide u nokaut-fazi. Ne možemo mi sad reći do kuda ćemo doći ako te čekaju Španjolska, Brazil ili tko zna tko. Bitno je da je tu Luka Modrić. To je fenomen.”

U ostatku razgovora Jurčević se još dotakao i životnog i sportskog puta Luke Modrića te naglašava kako je Modrićeva karijera zapravo “filmska priča”, od odrastanja u progonstvu do vrhunca svjetskog nogometa.

Velik dio Jurčevićeve trenerske karijere vezan je uz Slavena Bilića, s kojim je počeo surađivati nakon što je Bilić postao izbornik reprezentacije, a poslije su surađivali i u velikim klubovima poput Lokomotiva iz Moskve, Bešiktaša i West Hama. Jurčević naglašava kako se nakon uloga glavnog trenera u Zagrebu i Dinamu nije bilo teško prebaciti na mjesto pomoćnika u reprezentaciji, jer je rad s top selekcijom takvog potencijala sam po sebi ogroman izazov. Bilića je opisao kao vrhunskog stručnjaka, sjajnu osobu i pravog prijatelja koji ekipu i stožer ne vodi vikom ili “diktaturom”, nego iznimnom inteligencijom, empatijom i poštovanjem prema svima. Što se tiče aktualne situacije oko reprezentacije i potencijalnog nasljednika izbornika Zlatka Dalića u budućnosti, Jurčević je apsolutno jasan: Dalić zbog svega napravljenog, od Rusije do Katara, ima ogroman kredit te potpuno samostalno treba odlučiti o svojoj budućnosti. Ipak, složio se s konstatacijom da Bilić, dođe li do promjene, sasvim sigurno predstavlja legitimnog i iznimno jakog kandidata.

U nastavku se razgovaralo i o Jurčevićevim samostalnim inozemnim angažmanima, posebice na klupi reprezentacija Azerbajdžana i Libanona. Iako obje destinacije zvuče egzotično, iz njih nosi vrijedno životno i sportsko iskustvo. S Azerbajdžanom je izvukao maksimum, uključujući povijesni remi (1:1) s Hrvatskom u Bakuu, dok je u Libanonu radio u specifičnim uvjetima, igrajući i trenirajući isključivo na umjetnoj travi. Zbog izbijanja ratnih sukoba na Bliskom istoku morao je rano raskinuti ugovor. Sada radi kao tehnički savjetnik u Hrvatskom nogometnom savezu i najviše uživa u obiteljskom životu te druženju s unucima Aleksandrom i nedavno rođenim Lukom. Ipak, priznaje da onaj “trenerski gen” i dalje živi u njemu te da je otvoren za povratak na klupu ukaže li se prava prilika, jer i dalje aktivno prati nogomet i usavršava se.

Jurčević se za kraj prisjetio i velikih trenera iz svoje igračke karijere, ponajprije Miroslava Ćire Blaževića i Otta Barića. I dok je Ćiru karakterizirala galvanizacija momčadi, Otto Barić, kojeg su zbog karizme zvali “Otto Maximale”, imao je, ističe Jurčević, čarobnu moć vođenja momčadi bez povišenih tonova, kažnjavanja ili strogoće. Prisjetio se kako je s Barićem u Salzburgu igrao finale Kupa UEFA protiv milanskog Intera, te naglasio nepravdu zbog koje Barić u Hrvatskoj nikada nije dobio onoliki respekt kakav je uživao u Austriji, gdje su njegovi najveći klupski i reprezentativni uspjesi zapravo i ispisani.

Osvrnuvši se nakratko na domaći nogomet i završnicu Kupa, Jurčević je zaključio kako je Dinamo, prema formi i aktualnom sastavu, apsolutni favorit. Ipak, budući da se Kup igra na jednu utakmicu, napomenuo je kako su iznenađenja itekako moguća, pogotovo kada s druge strane stoji Rijeka koja se profilirala kao specijalist za to natjecanje.