Hrvatska reprezentacija u lovu je na novo čudo, na treću uzastopnu medalju sa svjetskih prvenstava. Naš Denis Draganović u Mundijal Specijalu razgovarao je s 48 gostiju koji su predstavili sve reprezentacije koje će se natjecati ove godine na SP-u u Kanadi, Meksiku i SAD-u. O Meksiku smo razgovarali s legendom svjetskog nogometa

Kada smo spomenuli Meksiko imamo privilegij da razgovaramo s Borom Milutinovićem, legendom nogometa, čovjekom koji je vodio pet različitih reprezentacija na pet svjetskih prvenstava, a s Meksikom je 1986. godine ostvario njihov povijesni rezultat i stigao do četvrtfinala. S nama je gospodin Bora Milutinović.

Boro, velika mi je čast. Kada s ovog odmaka pogledate to povijesno prvenstvo 1986., padali su redom Belgija i Irak, s Paragvajem je bilo neriješeno… Koliko je Meksiko tada zapravo bio blizu protiv Beckenbauerove Njemačke, koja je u kadru imala Rummeniggea, Matthäusa, Völlera – jednu senzacionalno dobru generaciju?

“Bila je to jedna ogromna, ogromna radost. Mi smo tada bili uistinu dobri, ali nažalost, nažalost, kada je došlo do izvođenja jedanaesteraca protiv Njemačke, naša tri glavna izvođača – među kojima su bili Hugo Sánchez i Tomás Boy – više nisu bili na terenu. Zbog toga nam je bilo izuzetno teško. Manuel Negrete je postigao gol u regularnom dijelu, ali poslije, ovi drugi igrači koji su pucali.Na primjer, Raúl Servín, koji je izvodio penal, nikada u životu prije toga nije pucao jedanaesterac. I onda pucaš baš protiv Njemačke. Penal je zapravo vrlo jednostavna stvar ako znaš kontrolirati svoje emocije. No, to je lako reći, ali je puno teže napraviti na terenu.

Kada već spominjete kakve ste igrače imali tamo, moram se prisjetiti jedne sjajne priče. Došli ste u Crvenu zvezdu, ponudili im jednog igrača, a priča otprilike ide ovako: rekli ste im da nema tehniku, da nije brz, da ne igra ni lijevom ni desnom nogom ništa naročito… Oni su vas u čudu pitali pa zašto ga onda uopće njima nudite, a vi ste dodali da dečko ima nevjerojatan osjećaj za gol. Riječ je, naravno, o Hugu Sánchezu.

“Da, to su moji prijatelji i u to vrijeme mi nije bilo teško donijeti im videozapise. I kada su me pitali za njegove karakteristike: “Zna li driblati?”, ja kažem – ne zna. “Kakva mu je desna noga?”, pa nema desnu nogu. “Je li brz?”, nije brz. I onda mi kažu: “E pa Boro, vodi ti njega onda kod svojih susjeda u Partizan!”

A ja im na to odgovorim: “Ali zaboravio sam vam reći, ima strahovit, čudesan osjećaj za gol.” I to se poslije pokazalo točnim. Hugo Sánchez je u jednoj sezoni za Real Madrid postigao 38 golova i to pazi – sve iz prvog dodira, iz prvog udarca! To je za mene nezaboravna anegdota u vezi Huga. Imati takvu sretnu okolnost da se tebi kao treneru pojavi jedan takav mladić… On i ja smo zapravo zajedno počeli ozbiljnu karijeru 1977. godine – on kao prvotimac, a ja kao trener prve momčadi Pume UNAM.