U novom Podcastu za Sport Klub Rudić je našem komentatoru Davoru Trutinu otkrio kako je došlo do te odluke te istaknuo najblistavije trenutke svoje karijere.

Jedan od najcijenjenijih vaterpolskih trenera prije nekoliko je dana objavio kako je Ratko Rudić završio svoju blistavu karijeru. Ovaj vaterpolski mag kao igrač i trener je osvojio čak 67 medalja, a s Jugoslavijom, Italijom i Hrvatskom je osvojio titule svjetskog i olimpijskog prvaka. 

U novom Podcastu za Sport Klub Rudić je našem komentatoru Davoru Trutinu otkrio kako je došlo do te odluke te istaknuo najblistavije trenutke svoje karijere. 

Gospodine Rudić, kako se osjećate, kako je vaše zdravlje?

Moram reći da je sve u redu, vratio sam se iz Italije gdje sam također bio u izolaciji, sad sam ovdje ponovno 14 dana u istoj situaciji, već sam navikao. Ipak, drago mi je da sam kod kuće i lakše mi je zbog toga.

Kod kuće je najljepše. Nedostaje vam sport, barem na televiziji? Kako kratite vrijeme?

Da, sad se pokazalo koliko je sport potreban ljudima i koliko su se navikli na njega, svi bi htjeli gledati neke sportske događaje. Tako i ja, ja sam bio uključen u sport kao gledatelj, ali i akter. To mi zaista nedostaje, kao i širem krugu ljudi. Svi se prilagođavamo, organiziramo svoje vrijeme prema onome što nas interesira. Radimo na nekim stvarima koje nismo stigli kad smo bili u punom pogonu. Uvijek se nađe nešto, ali kad bi bilo malo sporta, bilo bi svima lakše.

Nešto čime vi definitivno kratite vrijeme su i ovi razgovori s novinarima, znam da su vas kontaktirali mediji iz Italije, i mnogo hrvatskih, imate ovih dana o čemu pričati?

Da, zainteresiranost medija za mene bila je vrlo velika, imam dosta upita za sudjelovanje u mnogim emisijama, i sportskim i onim nesportskim. Pokušavam to disciplinirano raditi, jer smatram da je to svojevrsna promocija vaterpola. Godi da se zanimaju za vas, ali ja sam prošao mnogo toga kroz sport. Kad se otvori prilika, ja uvijek pristanem.

Nadamo se da ćete nama otkriti nešto više nego kolegama. Nema smisla nabrajati sve vaše uspjehe i trofeje, daleko bi nas to odvelo. Vašu karijeru zaključili ste u velikanu Pro Reccu, iako ne na način koji ste priželjkivali, malo vas je požurila ova pandemija. Ostaje li žal što niste uspjeli doći do velikog trofeja, do vaterpolske Lige prvaka?

Da, ostaje gorak okus u ustima. Uvijek u našem poslu postaviš ciljeve koje želiš postići. Ja sam uglavnom ispunjavao te ciljeve, ovaj put nisam imao priliku, iako sam osvojio i prvenstvo i kup u Italiji, želja je bila da osvojim Ligu prvaka, nažalost, to je onemogućeno višom silom i naravno da ostaje žal. Ipak, ne mogu ništa, imam iza sebe mnogo trofeja, ali nekako ću preživjeti.

Da, osim toga što se radi o velikom trofeju, treba reći i da bi u brojčanom smislu bilo lijepo da ste to osvojili, tada biste imali 70 trofeja. Ovako to ostaje na 69 ako se ne varam?

Da, naravno da bi to bilo lijepo. Da smo završili prvenstvo i kup, možda bi bila i tri trofeja više. Ne želim biti pretenciozan, ali bili smo superiorni. Ali nije sve u trofejima, ostaje iza mene odličan odnos s klubom, igračima i suradnicima i to se pamti. Znam da su neki moji prijatelji rezervirali i sobe u Reccu, šteta što je sve palo u vodu?

Gospodine Rudić, motiva više sigurno nije bilo toliko, osvojili ste sve. Što je presudilo da idete u mirovinu, iako ste već jednom rekli da zatvarate karijeru?

Želim izbjeći sve nesporazume. Nisam izgubio motiv za osvajanjem trofeja i za ostvarivanje ciljeva Pro Recca. Moj motiv je nestao kad je sve zatvoreno i kad je sezona prekinuta. Ja sam prije odlučio da karijeru kao trener završim u Reccu, nadao sam se s trofejem, ali nisam uspio. Imao sam ja itekako visok motiv za daljnjim radom, imali smo sjajnu atmosferu i dobre natjecateljske tenzije. Kad je sve stalo, onda dođe i do razočaranja, tada su mi motivi pali u vodu jer se ništa nije moglo osvojiti, a odluku o mirovini sam već iskomunicirao klubu i držao sam se toga.

Najveći dio karijere proveli ste kao izbornik na klupama čak pet reprezentacija, sa svakom od njih ste osvojili trofeje, s tri one najveće. S klubovima ste nešto manje radili. Kako je bilo uklopiti se u sve sredine, jedna Amerika, pa Južna Amerika, radili ste u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, kako ste sve iskordinirali?

Ja sam u svakoj sredini imao određen način rada koji je bio i s moje strane prilagođen uvjetima u kojima sam se nalazio. Ja sam sam želio upoznati što bolje i kulturu i mentalitet pojedinih zemalja, nastojao sam učiti jezik i tako dalje. Ali, određene principe svog rada sam uvijek održavao i njegovao od svojih početaka pa do kraja. Uvijek se treba pridžavati pravila. Naravno, situacije su se mijenjale, u Jugoslaviji je bilo nešto drukčije, trener je imao punu moć i vladao je autokratskim stilom gdje se nisu postavljala pitanja i svi su morali izvršavati svoje zadatke. Ondje smo imali dosta organiziran sustav koji je iznjedrio dosta dobrih trenera u svim sportovima, ne samo u vaterpolu. To mi je kasnije bila nit vodilja i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. U Italiji sam imao nešto drukčiju situaciju, momčad je praktički bila dobro pripremljena i inteligentna taktički. Ono što po meni nije bilo dobro je izbjegavanje konfrontacije s fizički superiornijim protivnicima. Cilj je izabrati onu taktiku koja će ti donijeti najbolji rezultat, to sam najviše mijenjao. Ja sam se prilagodio njima, ali i oni su počeli trenirati onako kako sam ja želio i to je dovelo do naše vladavine. Dosta sam ondje radio na nekim istraživanjima i eksperimentima, pomogao mi je njihov Olimpijski odbor i imali smo dosta informacija iz svih segmenata vaterpolske igre i to mi je pomoglo u pripremama i u osnaživanja momčadi. Nakon 10 godina radio sam u Americi, ondje nakon Olimpijskih igara nema ničega, raspad sistema je. Morao sam početi od nule i moram reći da sam ondje uložio jako puno truda da bi u svakom segmentu organizacije nešto promijenio jer sam smatrao da je američki vaterpolo potreban svijetu i Americi zbog njihove reputacije. Tamo sam imao dugoročni program koji je trebao dovesti do olimpijske medalje. Kasnije sam se vratio u Hrvatsku ali oni su eto, kasnije zaista i došli do te medalje 2008. godine u Pekingu kad su bili srebrni. U Hrvatskoj sam opet zatekao ne baš sjajnu situaciju. Sjećam se prvog treninga u Šibeniku, jedan osrednji trening je izazvao dosta upala i ozljeda. Ali nastavili smo raditi, gradili smo kult reprezentacije i mislim da smo od osvajanja svjetskog zlata u Melbourneu 2007. što smatram ključnim trenutkom hrvatskog vaterpola otvorili brojna vrata raznim medaljama koje osvajamo do današnjeg dana.

Kakva bi bila reprezentacija po vašem guštu? Što biste uzeli od svake od tih rreprezentacija da dobijete jednu super reprezentaciju?

Teško je to reći. Imao sam reprezentacije koje su dominirale u periodu u kojem sam ih ja vodio, one su na svim pozicijama bile među najboljima. Teško je praviti i usporedbe između generacija, to je nezahvalno. Ali sigurno da je jugoslavenska reprezentacija po jednom motivu, pripremi i volji, ali i kvaliteti bila u samom vrhu. Talijanska reprezentacija je imala visoku taktičku inteligenciju i to im je pomoglo da naprave razliku. Amerikanci imaju radnu etiku, iako sam to poslije imao i u Brazilu. Ti kad bi njima dao nešto da odrade, nisi to morao ni kontrolirati, dakle radna etika je tu bila na vrhuncu. A što se tiče Hrvatske, onda je Hrvatska imala najkreativniju igru, pored taktike i pripremljenosti, imali su i individualnu vrijednost u kreaciji. Kad bi sve to spojio, to bi bila sjajna reprezentacija.

Vratimo se na Hrvatsku. Koji vam je bio motiv da je preuzmete i jeste li vjerovali da ćete s njome sve osvojiti?

Moram reći da sam došao u Hrvatsku isključivo jer je Perica Bukić osobno uputio meni poziv i on mi je bio garancija da ću taj projekt moći sprovesti u djelo. Bili su tu i brojni ljudi koji su mi odgovarali, koji su bili moji igrači i suradnici i kojima sam ja vjerovao. Ipak, Bukić je bio ključ, naše sudbine se isprepleću od naših najranijih dana. Imao sam jednu lijepu poziciju u SAD-u, imao sam ugovor do 2008. i mogao sam što hoću da tako kažem. Ali Amerika je daleko i vaterpolo je ipak najvažniji u Europi i bio sam uvjeren zbog našeg igračkog potencijala, da to možemo iskoristiti i doći do velikog rezultata, jer inače ne bih ni došao.

Do kojeg ste trofeja najteže došli, a možda ga niste ni očekivali, koji vam je onako najslađi?

Iznenadit ću vas, ali za početak ću staviti seniorske trofeje na stranu. Jedan od najdražih trofeja mi je s juniorskom reprezentacijom, vodio sam je ’83 gdje su bili Bukić, Bilanović i Duhović. Tad smo prvi put u povijesti jugoslavenskog vaterpola osvojili srebro na Europskom prvenstvu i srebrnu na Svjetskom prvenstnu. Iako nisu zlatne medalje, to su bile naše prve medalje i to su bila natjecanja gdje su ti mladi igrači na neki način se prezentirali svjetskoj vaterpolskoj javnosti i pokazali sav svoj talent. To je i meni bila odrednica u kasnijem radu i pogurnulo me to naprijed. Mnogi od tih igrača su nastavili u A reprezentacciji i mi smo nastavili s ostalim uspjesima. Dakle, te medalje su mi bile vrlo bitne, bile su mi prve i možda su mi i najdraže.

Vidjeli ste koronavirus u Italiji, u europskom žarištu iz prve ruke?

To što se događalo na sjeveru je nezamislivo. Htio bih da se ovako nešto nikad ne ponovi i zato sam podržavao sve mjere protiv koronavirusa, iako možda ima drugih pristupa. Ja nisam stručnjak ni epidemiolog pa sam emocionalno pristupio tome, a vidio sam i što se događa u Italiji, svakako sam za pridržavanje mjera dok sve ne popusti pa ćemo vidjeti dalje.

Kako se vaterpolo mijenjao kroz vašu karijeru i kako biste ga vi još promijenili?

Definitivno je napredovao najviše u brzini i snazi, to je nešto snažno. Tehnika i taktika su oduvijek bili prisutni u velikoj mjeri, ali danas je definitivno napredovao po pitanju snage, u brzini još može napredovati i ja sam svakako za stimulaciju po tom pitanju. Ali, treba ljudima približiti pravila, objasniti im igru i poraditi na segmentima igre da se sport približi ljudima, ljudi vole kontre i recimo borbu bekova i centara koje u bazenu izgledaju vrlo atraktivno. Mislim da određene aspekte treba zadržati, ali ipak raditi na tome da sport postane još dinamičniji.

Kompletan PODCAST pogledajte u videoprilogu.