Pobijedio je Andreasa Seppija, Rafaela Nadala, Stana Wawrinku, Johna Isnera i Alexandera Zvereva kako bi došao do najvećeg naslova u karijeri, na turniru Serije 500 u Acapulcu. Ali, imamo li razloga vjerovati da će to biti prekretnica u karijeri Nicka Kyrgiosa?

Prostački ispad u meču s Wawrinkom, priznanje da je ‘tankirao’ na barem osam turnira u karijeri i suspenzija na osam tjedana nakon Shangaja iz tog razloga, svađe s publikom, prepucavanja s novinarima po Twitteru, brojne kazne, psovanja…

Dosadašnja karijera momka rođenog u Canberri uglavnom je priča o takvim stvarima, a manje o njegovim dostignućima na terenu. Činjenica je da Kyrgios često prijeđe granicu dobrog ukusa i da je stvorio reputaciju u okviru koje su njegovi potezi pod lupom i na njih se gleda sa znatno više osude nego što bi bio slučaj s drugim tenisačima u sličnim situacijama.

I to mu smeta i nema problem to reći – štoviše, nema problem glasno reći mnogo toga što misli.

Ni javnost nekad ne zna što točno želi – novinari često javno i u međusobnim razgovorima kritiziraju tenisače kako daju šablonske, predvidljive, rječju nezanimljive odgovore, a onda svakog tko se ističe žele smjestiti u isti taj kalup.

Recimo, Novak Đoković je u ranoj fazi karijere davao iskrene i smjele odgovore pa je napadan sa svih strana, a sad ćete često čuti suprotne kritike:

“Novak kao da nam recitira stranicu s Wikipedije“, rekao mi je jedan kolega nedavno u Melbourneu.

Kyrgios je momak koji se nije na najbolji način izborio sa svjetlima reflektora, koji često ne uživa u tenisu, koji se muči psihički i često govori o “mračnim mjestima“ u kojima je bio – ne znam je li ijedan tenisač više puta izgovorio “dark places“ od Nicka. Svjestan je i on da treba biti discipliniraniji, svjestan je da mu je potreban trener, svjestan je da će morati više se posvetiti svom tijelu kako bi mogao izdržati zahtjeve tenisa na najvišoj razini.

Jer, brojni problemi s ozljedama koje je imao uglavnom su posljedica njegove nedovoljne pripremljenosti. Uvijek se u tom smislu sjetim izjave Ernestsa Gulbisa prije nekoliko godina na Roland Garrosu, na konstataciju novinara kako nije imao sreće s ozljedama.

“Nije u pitanju sreća, nije kao da mi je nešto palo na glavu ili slično – jednostavno, nisam dovoljno trenirao i to su posljedice“, iskren je bio Letonac, po nekim osobinama jako sličan Kyrgiosu.

Bilo bi izvanredno za tenis kad bi Nick pronašao barem izvjesni balans tako da ne izgubi sebe i svoj identitet, a da ipak bude malo posvećeniji tenisu kako bi ispunio što više od svog nesumnjivog potencijala.

Ništa ne jamči da će se to zapravo i dogoditi, ali to samo znači da bi Kyrgiosa trebalo prihvatiti kakav jest. On je tenisač o kojem svaki navijač ima potrebu iskazati svoje mišljenje, a ono je obično ekstremno i u pozitivnu i negativnu stranu.

On je tenisač zbog kojeg će mnogi platiti kartu ili ostaviti daljinski upravljač kada njega vide na ekranu. Podijeljeno mišljenje i čini se jednako ekstremno, o Kyrgiosu vlada i među kolegama. Nadal jedva da se pozdravio s njim, s Wawrinkom ima dugu povijest, ali su ga zato Isner i Zverev izgrlili kao da su braća, uz čestitke i šale na društvenim mrežama. Drukčiji je, točka.

Kao i kod svih sportaša njegovog profila i sklonosti, zvijezde se ponekad poklope tako da njihov talent zasija poput vatrometa i zavirimo u inače nepristupačni svijet u kojem oni u kontinuitetu igraju u skladu sa svojim potencijalom.

Takav je bio tjedan u Acapulcu za Nicka Kyrgiosa. Pobijedio je tvrdog Seppija, onda je bio na rubu predaje meča Nadalu, ali je nekako uspio vratiti se u život i pobijediti u tie-breaku trećeg seta i to nakon spašavanja tri vezane meč lopte.

Teško da će se u budućnosti ponoviti meč u kojem Rafa propusti tako mnogo prilika, imao je Nick i sreće, ali jedna konstanta kroz turnir bila je ta da je najvažnije poene igrao besprijekorno.

Nije to za Kyrgiosa ništa novo, oduvijek je bio neustrašiv i u svom najboljem izdanju protiv najvećih igrača pa tog istog Nadala dobio je kao prvog tenisača svijeta još 2014. godine na Wimbledonu. Osim munjama iz forhenda i hrabrom igrom, Kyrgios se i svađao s publikom, pokušao servis ispod ruke (potpuno legitimno, ako mene pitate, pogotovo uzevši u obzir Nadalovu poziciju na reternu), odigrao i kroz noge, priredio je show u meču koji će sigurno biti jedan od najboljih u 2019.

“Mislim da su navijači uživali u svakoj minuti ovog duela“, konstatirao je Kyrgios i nije želio dublje komentarati Nadalove riječi kako “ne poštuje publiku, rivale i sebe“, već je samo objasnio da ne želi to slušati jer ga Rafa ne poznaje i ne zna put koji je prošao.

Uslijedile su pobjede nad Wawrinkom, Isnerom uz slavlje kao zvijezda Brooklyn Netsa DeAngelo Russel i u finalu nad Zverevom 6:3, 6:4. Bilo je mnogo trenutaka u kojima se tijek svakog od ovih mečeva mogao okrenuti nepovoljno po Australca pa čak i u finalu koje je rezultatski uvjerljivo dobio, a nevjerojatan je podatak da je tijekom cijelog turnira Kyrgios osvojio samo 50,4% poena koje je odigrao (444-437). Jednostavno, bio je to njegov tjedan.

“Povremeno je mijenjao pripremu prije servisa kad je odmah skupljao noge i brže išao u petlju“, rekao mi je kolega koji je komentirao skoro sve Kyrgiosove mečeve prošlog tjedna.

Bila je to jedina, sitna promjena u Kyrgiosovoj tehnici. Igrao je drop shot češće nego inače, uglavnom forhendom – ovog tjedna imao je uspjeha, ali to je varljiva taktika. Također, bio je nešto discipliniraniji na drugom servisu – i dalje je ponekad znao odapeti i sve snage na važnim poenima, ali je češće smanjivao brzinu i tražio preciznost.

Bekhend je standardno “gurao“ i često ubacivao slajs, nekada Kyrgios po junk stilu igre malo podsjeti na Bernarda Tomića, s tim što znatno češće izravna forhend i pošalje neki od prepoznatljivih projektila.

Kyrgios je potcijenjen kao taktičar, kad hoće. U stankama između gemova jedva da je sjedio, često bi i minutu prije protivnika bio spreman za početak gema, mentalno je bio stabilan u tijeku gemova i fokus mu nije lutao kao što se inače događa.

“Ovo je trenutak kada bih trebao čestitati tvom timu, ali zaista ne znam ulogu ovih momaka u tvojoj loži“, nasmijao je Zverev prisutne u svom govoru nakon finala, a ta njegova rečenica na ilustrativan način sažima Kyrgisov odnos prema tenisu.

Nick je igrao dva četvrtfinala Grand Slamova, posljednji put još u Australiji 2015, jedno finale Mastersa (poraz od Dimitrova u Cincyju 2017.) pa mu je titula u Acapulcu najveća u karijeri, uz Tokyo 2016. Ali, zasigurno najbolji tjedan tenisa u karijeri u kojoj je i inače emotivnu publiku u Acapulcu doveo do ruba ludila.

“Nadam se da je ovo primjer za ljude koji se muče i koji su u mislima u takvoj situaciji da smatraju kako se ne mogu izvući. Ako ja mogu napraviti ovo, možete i vi. Bio sam gotov, nisam znao što činiti, ali nakon ovakvog tjedna stvari se mogu promijeniti“, rekao je Kirgyos.

Mogu li zaista? To je pitanje na koje čekamo odgovor, a kakav će biti ovisi od samog Nicka – hoće li biti spreman za žrtvu, da popravi kondiciju, da radi na reternu i bekhendu, na svom stavu tijekom mečeva, na tome da shvati tenis kao maraton, a ne kao sprint.

Čak i ako taj odgovor ne bude potvrdan, bit će u budućnosti još ovakvih bljesaka. Pa ako bude samo malo tjelesno spremniji, možda se jedan od njih dogodi i na Grand Slam turniru.

Nije nezamislivo, a do tada uživajte u notama momka složene psihe, notama koje su grublje, drukčije i disonantne u odnosu na one po kojima svira ostatak teniskog orkestra.

I nemojte se iznenaditi ako rano ispadne u Indian Wellsu. Jer – to je Kyrgios.