Da se ovako grizlo protiv Brazila u nedjelju, već bi slavili polufinale Svjetskog prvenstva. Za pobjedu nad Njemačkom ove večeri nedostajalo je ono što bismo dobili s jučerašnja dva boda. To je život...

Po hrvatskim rukometašima na ovom Svjetskom prvenstvu već na zagrijavanju vidiš kako će proći. Naravno, teško je pretpostaviti točno, ako je utakmica ovakva kao večeras, na jednu loptu, ali… Ako na parket izađu s onom količinom koncentracije koja je potrebna, onda su sposobni pobijediti sve i svakoga. Čak i da se na naše namjeri najbolja sedmorka prvenstva, ne bih se nikada okladio na nju. Opet, ali…

Ako koncentracije, nju označavam jednim od ključnih faktora za sreću inače malobrojnih rukometnih navijača, nema – onda je loše. Onda je bolje da u dvorani na početku bilo kakve utakmice nestane struje i da se dogodi prekid kakvog sam vidio baš danas na utakmici između Budućnosti i Cedevite. Netko je s tribina, pri Cedevitinom vodstvu od par poena razlike u Morači, pet minuta prije kraja bacio bocu vode. To se izlilo, a crnogorski čuvari reda desetak su minuta vodili borbu s pola litre vode. Pogađate, Cedevita je bila u naletu…

Da ne odem preširoko, Nijemci su danas, što je zapravo fenomenalan podatak, samo kod 18:15 imali vodstvo od tri gola viška. Ono što je Brazil imao konstantno, domaćin nije mogao. I ne samo to, još se drzne Šego obraniti pet-šest lopti s krila, a Vranković onako, sa 120 na sat probušiti Heinevettera. Slatko, slađe, najslađe. Vodimo u Kolnu.

Još kad ga je pod dva-tri prekršaja zavukao i Šipić za 20:19, pomisliš – ma sad to moramo uzeti.

Ne krivim suce. Prema Gjedingu i Hansenu, imena ne pamtim, jer bitna je namjera, nemam loših misli. Svirali su, uzeli nam dvije lopte, iako sam im za dosuđeno do 57. minute spreman poslati bombonjeru. Hladno, skandinavski odsvirano.

Zapravo, znate kako. Nisam krivio ni bivše djevojke kada bi me ostavljale. Valjda im nisam valjao. Valjda tako, opet gledaš realno, ni mi danas nismo dovoljno valjali da bi ovu utakmicu dobili.

Ovo svođenje na životni primjer ima smisla, ako se pogleda kako smo u pojedinim trenucima stajali na terenu. Kad od 15. do 28. minute zabiješ jedan gol na silu, onda pred sobom imaš podatak da u četvrtini utakmice nisi napravio ništa. A rukomet se hrvatske reprezentacije, baš kao i košarka Cedevite danas nisu igrali svih 60, odnosno 40 minuta. I onda pobjede – nema.

Pohvale zaslužuju neki dečki, jer zalaganjem i žrtvom daleko nadmašuju svoju trenutnu kvalitetu. Za tog Vrankovića i tog Šipića, budite uvjereni, trenutno zvone telefoni raznoraznih menadžera, skauta i kojekakvih ljudi u odijelima. Tko u svojoj momčadi ne bi volio imati takve lavove koji će fizički snažno, a opet s lakoćom djelovati u svojim najboljim zonama na terenu?

Sad se sve svodi na pomirbu s realnošću. Jer, možemo i ne otići na olimpijske kvalifikacije putem ovoga turnira. A onda ostaje samo jedno – biti europski prvak, jer taj će izravno u Tokio, bez žrvnja kvalifikacija.

Hoćemo li pobijediti Francuze ili ne? Lijepo bi bilo, ali ovi će momci to zaslužiti samo ovakvim istim nastupom u srijedu.