Imamo Dream Team, ali šefovi tenisa će ga rastrojiti!

Uncategorized 26. stu 201813:34 > 13:54
Srdjan Stevanovic/Getty Images

Za razliku od Federera, Marin se uvijek bez rezerve davao Hrvatskoj! Sada bi se to moglo promijeniti, jer nitko sa sigurnošću ne zna što će se točno dogoditi s Davis Cupom nakon završetka njegova povijesnog izdanja...

Srdjan Stevanovic/Getty Images

Čelnici ITF-a žele nas uvjeriti kako će sve biti OK, no mislim da ćemo teško progutati njihovu priču. I sam Gerard Pique navodno se ugovorom ogradio od možebitne propasti njegova modela pa bi nakon tri sezone moglo doći do rasformiranja tog novog natjecanja ako neće biti dovoljno financijski isplativo.

Teško je predvidjeti tko će sve igrati od velikih igrača, ali kako sada stvari stoje, situacija će biti daleka od one koju se željelo postići preustrojem. Sam model velikog natjecanja na samom kraju sezone, zapravo iza kraja sezone, je promašen, teško održiv i to su glavna lica trebala znati.

No, pustimo sada to. Ne možemo ozbiljno pričati o budućnosti bez dovoljnog broja parametara na raspolaganju. Ono o čemu možemo pričati, a ne govorimo dovoljno jest kako će izgledati budućnost hrvatske reprezentacije, neovisno o tome tko će sve igrati u drugim reprezentacijama i na koje načine.

Jer, ovih dana u neutralnim krugovima moglo se pročitati dosta opservacija po pitanju kvalitete momčadi kojom raspolažemo. Prevladava gotovo pa unisono mišljenje koje je potpuno usklađeno sa zdravim deduktivnim procesom – Hrvatska ima momčad za vola ubiti!

Iako je Marin Čilić sve bliži kraju karijere, pitanje je jesmo li vidjeli još ono najbolje od njegova 30-godišnjeg tijela. Još dvije sezone mogao bi, možda i trebao, odigrati na top 10 razini, a nakon toga teško je išta pametno prognozirati.

Kad Marin padne, teško je očekivati da će preko noći postati tenisač koji nikoga neće moći dobivati. Ako će još dvije-tri godine biti na razini top 50 igrača, to bi moglo biti sasvim dovoljno da u paru s Bornom Ćorićem i brutalno jakom dubl-kombinacijom (trenutno imamo dva mlada top 10 igrača i još dva top 20) uvijek budemo jedni od kandidata za trofej, kako god se on zvao, kako god izgledao i koliko god težio.

Međutim, hajdemo biti realni. Finale u Lilleu bilo je velika prekretnica u povijesti momčadskog tenisa, a moglo bi značiti i zatvaranje jednog našeg reprezentativnog poglavlja. Kao što sam već napisao, Čilić više nije mladić, pred njime je još mnogo karijernih izazova i neporavnatih računa (uglavnom sa samim sobom), a kada uđe u četvrto desetljeće morat će biti vrlo probran što se tiče raspoređivanja svoje energije i vremena.

Zaživi li zaista Davis Cup u najavljenom formatu, to znači da bi Hrvatska bila siguran sudionik završnog turnira sljedećeg studenog, što bi uklonilo potrebu za igranjem kvalifikacijskih mečeva u veljači, koji će biti izlučni za finale u Madridu.

S obzirom na snagu naše momčadi, imamo pravo računati na novi visok plasman u 2019. godine, a budemo li i tada u top 4, osigurali bismo plasman i na završnicu sljedeće godine. Što bi omogućilo da Marina viđamo u našoj momčadi još barem nekoliko godina i toliko budemo dovoljno jaki da nas se uvijek smatra favoritima.

Veliko je, međutim, pitanje što će se u teniskom kalendaru događati od početka 2020. kada započinje prvi ATP Team Cup, Svjetski kup ili kako će se već zvati. Tko će od velikih igrača biti tamo, hoće li doći do ujedinjenja Davis Cupa 2.0 i ATP-ova natjecanja, sve to je iz ove perspektive nepoznato.

I zato mislim da bi se lako moglo dogoditi da smo ovih dana posljednji put gledali Marina Čilića u hrvatskoj majici s kockicama. Prevelika je neizvjesnost u zraku, a Mrnjo je previše toga u karijeri napravio za svoju domovinu da bi bilo razumno nastaviti se izlagati takvim nesigurnostima.

Možda ćemo ga gledati još u Madridu, no nakon toga…

Dogodi li se, međutim, ta odluka već i u danima koji slijede, nemojte biti brzi na obaraču. Marin je svoj “dug prema domovini” – što god on značio, a posebno u teniskom svijetu – debelo vratio. Odigrao je najviše susreta od svih naših tenisača (25), dohvatio najviše pobjeda (39 ukupno i 29 u singlu), dohvatio i odigrao najviše finala (2). 

I ono što je najvažnije – gotovo uvijek se odazivao! A nije mu uvijek bilo jednostavno uklopiti Davis Cup u svoj program. I nije uvijek bilo jednostavno živjeti nakon istoga. Primjerice, ono finale u Zagrebu iz 2016., koje je neslavno izgubljeno od Argentine, ostavilo je popriličnog traga na Čilićev tenis u mjesecima koji su slijedili.

Prevladavajuće objašnjenje bilo je kako je bio mentalno shrvan porazom nakon vodstva 2:0 za trofej, no možda je logičnije objašnjenje kako je zbog kasne aktivnosti u sezoni (Masters pa finale DC) izgubio velik dio dana koje su drugi koristili za odmor, rekuperaciju i pripreme!

Od 2006. igrao je 3,25 mečeva godišnje! Roger Federer, koji je u karijeri odigrao 52 meča za reprezentaciju, samo naoko je bio veći domoljub, jer je 40% tog učinka skupio u prve četiri godine karijere. Dok nije postao prvi tenisač svijeta! Nakon toga, uz nekoliko iznimki, pojavljivao se samo kada je trebalo Švicarsku spasiti ispadanja iz Svjetske skupine ili je vratiti tamo. Birao je svoja mjesta, birao je svoje borbe. I to vrlo oprezno.

Marin nije bio takav, on se Hrvatskoj bezrezervno davao, bez njega ništa ne bi bilo isto i ne bismo bili ni izbliza toliko jaki. A to bi moglo za posljedicu imati i da Borna počne kalkulirati i stavljati svoju karijeru u kontekst onoga što se u tom trenutku događa na karti momčadskog tenisa.

A sve nam se čini da se neće događati lijepe stvari. Jedni će se prikloniti ATP-u, zapravo već su to učinili, a drugi će ostati pod okriljem ITF-a. I to samo ako će biti dovoljno uspješni, tj. ako će im se trud isplatiti.

I zato, žao mi je to napisati, ali plašim se kako je hrvatski Dream Team ugašen tek što je zaživio. Najviše bi time mogao izgubiti tenis i njegovi nepromišljeni gazde.