Hrvatski tenisač Nikola Mektić jedan je od najboljih igrača u parovima, s njim je razgovarao naš Josip Juraj Pajvot gdje su se dotaknuli brojnih tema iz teniskog svijeta
Nikola imaš novog partnera (Wesley Koolhof), radite zaista vrhunske rezultate, finale Us Opena, polufinale Roland Garrosa, ukupno gledano zaista dobri rezultati.
MEKTIĆ: Povratak nakon korone je stvarno bio jako dobar. S obzirom da sam na početku igrao s njim četiri-pet turnira ove godine, nije bilo bajno. Sve su to bili dobri turniri, nanizali smo par pobjeda. Naravno, da sad kad smo ušli u finale US Opena da ostaje u ustima taj gorak okus, no nakon par dana shvatiš da si ipak napravio vrhunski rezultat.
Kako je bilo na početku kad si promijenio partnera?
MEKTIĆ: Igrao sam par puta protiv Wesleyja, mislim ja znam njega jako dugo, još i sa challenger razine, tu smo se obojica dosta probijali. Kad sam igrao sa Škugorom prošle godine dva puta protiv njega, stvarno me oduševio i imao sam vjeru da bi to parnerstvo moglo biti dobro. Generalno, igramo jako dobro i mislim da se možemo u budućnosti nadati dobrim rezultatima.
Što se tiče singla kad si tu prelomio i odlučio igrati parove?
MEKTIĆ: Razmišljanje u tom smjeru mi je krenulo krajem 2015. Bitno je reći da sam ja u svojoj glavi uvijek imao parove kao neku opciju, oduvijek sam volio igrati parove. Sjećam se da smo Antonio Veić i ja osvojili jednom EP u parovima. Teško mi je bilo igrati singl mečeve. Početkom 2016. sam bio negdje 170. igrač u parovima i sjećam se da sam si rekao da neće preskakati parove na turnirima. Mislim da sam ja tada u singlu imao i najbolji renking, ali znam da sam tada u parovima završio godinu na 75. mjestu. Igrao sam s Bakerom, Čilić mi je dosta pomogao, poklopilo se dosta toga.
Pričao si da si dosta igrao singl na challengerima i Futuresima. Možeš li nam ispričati kako je to izgledalo financijski?
MEKTIĆ: Bila je borba. Dolazim iz obitelji koja me nije mogla toliko poduprijeti financijski, dosta sam se u principu snalazio sam. Od 18,19 godine kada sam postao profesionalac do 27 bilo je preživljavanje. I taman kad krene, onda opet moraš odigrati par mečeva Lige da bi ostao na nuli. Primjerice, da sad osvojiš jedan Futures turnir, dobio bi 1000 dolara. Nije tu ništa plaćeno, jedeš tijesto sa rajčicom. Možda će ovo zvučati malo bahato, ali ni dan danas mi nije taj novac najbitnija stvar iako dobro zarađujem. Uspio sam prvenstveno iz ljubavi prema sportu, jer da mi je novac bio bitan ne bi se ja toliko godina mučio.
Priča sa Madridom i osvojenim turnirom?
MEKTIĆ: U Madridu je bio prvi ogroman ček. To je bila baš zanimljiva priča, prvi puta uopće da sam uspio upasti tamo. I sad tamo je bila neka riječica, tad sam igrao s Peyom. I prije početka svega ja njega pitam jel bi se bacio tu da osvojimo naslov, on me samo prostrijelio pogledom. Ja rekao, ne samo da bi skočio, nego bi trčao gol po centru Madrida. I mi osvojimo taj turnir, i sam taj čin da smo mi to uzeli, ništa se ne može mjeriti s tim, apsolutno mi ne treba ništa.
Najdraži turnir?
MEKTIĆ: Wimbledon je Wimbledon. Sjećam se kad sam prvi put igrao na travi, trenirao sam čak šest sati. Trava i Wimbledon su mi broj jedan. To je jedini turnir gdje se možeš umoriti i otići u pet setova. Što se tiče samih priprema, nema tu nekakve posebne pripreme. Trebao bi kroz cijelu godinu biti fit da bi igrao pet setova.
Ciljevi za ovu sezonu, kakav je plan za završnicu?
MEKTIĆ: Planiramo igrati Beč, mislili smo igrati i u ST.Petersburgu, ali nije bilo smisla nakon Roland Garrosa. Plan nam je najbolje što možemo odigrati Beč i Pariz kako bi bili osmi da idemo na završnicu. Na turniru u Londonu želim još također nastupiti, to je definitivno najljepši turnir. Osjetiš tu privilegiju da si među najboljima. Više me sam nastup čini tako sretnim da ispunim taj cilj.
Pavić ti je nanio nekoliko poraza, sad na US Openu, pa u Wimbledonu 2017. Jel bude tu kansije malo zafrkancije ili ti bude malo krivo?
MEKTIĆ: Ma ne, mi smo si svi jako dobri. Kad smo bili u New Yorku, gledali smo često NBA, uzeli si po koje piće i družili se. Na kraju smo igrali to finale, izgubili smo i što sad. Kasnije mu ja pokucao na vrata i rekao evo mene. Ma što god ljudi mislili, jest da mi je nanio toliko poraza, ali po meni je on jedan od najboljih igrača u parovima. Izuzetno ga cijenim i jako mi je drag, i ako sam već od nekoga morao izgubiti, baš mi je drago da je to bio on. Volio bih i ja da mi koji put pusti, ali sve čestitke njemu.