
U nedjelju navečer odigrano je finale US Opena između Carlosa Alcaraza i Jannika Sinnera. Iako je Talijan osvojio jedan set, činilo se kako je neminovno da će Alcaraz podići pehar US Opena. To se i dogodilo jer je Španjolac bio na svojoj pravoj, a sada i na uobičajenoj razini. Piše Rafael Spajić
Alcaraz se na najveću tenisku scenu pojavio prije pet godina na ATP 500 turniru u Rio de Janeiru, ali već se prije tog nastupa u Brazilu najavljivao njegov dolazak. Španjolac je od početka donio nešto novo i drugačije od monotonije u tenis, a osim toga imao je i kvalitetu.
Upisivao je pobjede kao maloljetnik, a njegov prvi meč koji sam gledao bio je protiv Stefanosa Tsitsipasa na US Openu 2021. godine. Tada je Grk bio treći nositelj turnira i nije bilo očekivano da Alcaraz slavi u tom meču. No, mladi Španjolac pokazao je svu raskoš talenta u tom susretu te je na kraju slavio.
Kriza koja to nije bila
Od tog trenutka nisam dvojio da će Španjolac kad tad doći u sam vrh tenisa. Postao je ubrzo najmlađi broj 1 u povijesti, a onda je počeo s osvajanjem Grand Slam naslova. Navikao je ljubitelje tenisa na najbolje pa bi svaki njegov poraz bio promatran kao da on ipak nije taj kalibar tenisača kakvim ga se predstavljalo.
Istina, imao je Alcaraz neočekivane poraze, ali sumnjati u kvalitetu tenisača koji je s 21 godinom na kontu imao četiri Grand Slam naslova je u krajnju ruku bizarno. Da se kritizirala forma, ne bih imao ništa za reći.
Alcaraz je početak 2025. godine odradio ispodprosječno. Na Australian Openu je izgubio od ozljedom načetog Novaka Đokovića u četiri seta, a onda je upisivao rane poraze u Dohi i Miamiju dok je na “svom” Indian Wellsu izgubio od Jacka Drapera u polufinalu. Iako je osvojio 500-ticu u Rotterdamu, ne može se reći da je tada igrao dobar tenis.
Baš suprotno. Na tom turniru je pokazao sve svoje boljke u igri. Nerijetko bi nakon nevjerojatnih faza u svojoj igri nestao s terena poklanjajući poene protivnicima. Posebno se to osjetilo protiv Botica van de Zandschulpa na otvaranju turnira te protiv Alexa de Minaura u finalu. Obojicu je uspio pobijediti, no neki bolji protivnik kaznio bi te crne rupe u igri.
Sam sebi najveći protivnik
Upravo to se dogodilo na Wimbledonu. Nakon osvajanja prvog seta protiv Jannika Sinnera u finalu poklonio je gem na otvaranju drugog seta i Talijan je krenuo s odličnom igrom. Nakon toga je Sinner bio znatno bolji tenisač na wimbledonskoj travi te je zasluženo podigao pehar u All England Clubu.
No, nije samo taj meč problem za Alcaraza. Često sebe dugoročno dovodi u probleme. Uzmimo za primjer taj Wimbledon, pa i Queen’s prije toga. Igrao je skoro tri sata s Jaumeom Munarom, tri seta s Jirijem Lehečkom, pet setova protiv Fabija Fogninija u njegovom posljednjem meču karijere. Set su mu otkinuli Jan-Lennard Struff, Andrej Rubljov te Taylor Fritz pa je u finalu jednostavno ostao bez snage.
Nekad se dogodi da ga protivnik nadigra pa izgubi set, ali većinom to bude zbog serija grešaka. Na US Openu toga nije bilo. Od početka turnira vidjeli smo neumoljivog i fokusiranog Alcaraza. Ni u jednom trenutku nije odstupao od svog plana, a to je brzo završavanje meča. Čak se u jednom intervjuu nakon meča šaljivo ispričao publici na brzoj pobjedi, ali da jednostavno mora tako igrati.
Tako je redom upisivao pobjede, a prva crna rupa došla je protiv Đokovića. No, kvaliteta Španjolca na ovom turniru omogućila mu je brz povratak i prolazak kroz meč bez izgubljenog seta. Plan o osvajanju US Opena bez izgubljenog seta pokvario mu je Sinner koji se “nepristojno usudio” iskoristiti Španjolčev loš početak drugog seta.
Daleko najbolji tenisač svijeta
Međutim, sljedeća dva seta pokazala su jaz u kvaliteti između Alcaraza i Sinnera. Nakon 1-1 u setovima je izgubio samo pet gemova. Pokazao je bolji i stabilniji forehand od Talijana, bolji servis pa čak u određenim trenucima i bolju obranu od Sinnera. O varijaciji u njihovoj igri ne treba trošiti riječi jer i ptice na grani znaju koliko Španjolac u tom segmentu bježi svima na Touru, a ne samo Sinneru.
US Open je donio novog Alcaraza. Alcaraza koji je dosad sebe tjerao na fokus samo protiv Sinnera i igrača koje on smatra dostojnima. U New Yorku Španjolcu nije bilo bitno koji igrač je s druge strane terena. Alcaraz je došao s ciljem, da pokaže kako je on najbolji igrač svijeta, a to je i uspio. Riješio je svoje mentalne “dječje bolesti” i najavio lov na “Veliku trojku”.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!