Odakle početi, ljudi? Hajde prvo od onog što je sad već činjenica, iako njemu odgoj ne dozvoljava da to konstatira – Novak Đoković je najveći tenisač svih vremena. Da ponovimo, za ove što slabije čuju ili još poriču neporecivo – Novak Đoković je najveći tenisač svih vremena. Treći Roland Garros, 23. Grand Slam titula. Sad, kako god da mjeriš, odakle god da gledaš, bilo gdje da presječeš – najveći je. Piše: Saša Ozmo

Osvanula sparna nedjelja, najsparniji dan uvjerljivo tijekom cijelog turnira. Ne postim baš na dan Novakovih mečeva kao moj dobri prijatelj Vladan iz Sydneyja, ali da sam nervozan kao pas – jesam. Još nervozniji kada su oni što su ga već otpisali protiv Alcaraza sada već upisali pobjedu, i to rutinsku. Kao da ne znaju što je tenis.

Šetam kompleksom Roland Garrosa sa svojim dragim prijateljem Knežom, njegovom mamom (kako je divno kad dragoj osobi ispuniš san) i još jednim prijateljem Džombom. Dvije su karte imali, ali su svo troje bili na tribinama – to možemo samo mi. Oni su samo kap u moru naših koji su došli prisustvovati ispisivanju povijesti, po tko zna koji put. Jedan bračni par na boom došao iz Zuricha („rezervirali smo hotel u vlaku“), a dvije su djevojke zapucale iz Australije, kao da im nije dosta tamošnjih titula.

„Možda da se organiziraju ovi naši da zvižde Noletu, ne ide mu kad se navija za njega“, sjeća se Kneža New Yorka 2021. godine.

„Nisi valjda u frci“, pita me grčka kolegica i prijateljica Viki. A jesam, što da ti kažem. Jer znam da je i Novak čovjek i da će prirodno biti pod tenzijom znajući što je na pladnju. Pa makar mu to bilo 34. grend slem finale.

Jedan red za srpske, red ispod za norveške novinare. Dosta su oni pribraniji, treba li to reći, a Đoković počinje baš onako kako sam se plašio i čini da mi eksplodiraju „inboksi“ na svim aplikacijama. U tim trenucima, komunicira se isključivo s onima za koje znaš da se jednako nerviraju kao ti.

Što je najgore, Novak odlično servira – uzima dovoljno jeftinih poena na servis ili stvara sebi dobre pozicije. Međutim, sve poslije toga je baš stegnuto, kao da fizički osjećam njegovu stegnutost tridesetak metara gore na tribinama. Noge kao da su ukopane, kasni na mnogo lopti, forhendi lete i po dva metra u aut. I, naravno, taj smeč, posttraumatski sindrom smo već razvili od tih smečeva, dva je važna poena izgubio tako, uključujući i jedan na Ruudovu break loptu.

„Ako moram izdvojiti nešto što me definira, to je sposobnost prilagođavanja – protivniku, uvjetima…“, reći će nam Đoković poslije. Da, ukopane su noge, ali Novak kopa da se izvuče.

Ušao je u rovovsku borbu, što više odgovara Ruudu, ali vraća break i otad plešemo po tankoj žici – da l’ će na jednu, da l’ će na drugu stranu prelomiti. Nema navijanja u novinarskoj loži, pomislio bi čovjek da bih se sa godinama već navikao, ali… „Ne“, otelo mi se kada je Novak poslao loptu u aut na break lopti na 4:4. Usput sam nehotice zakačio čašu koja je završila na leđima kolege iz Norveške.

Kad Ruud osvaja poen nakon što je vratio loptu kroz noge za 0-30 u sljedećem gemu, stadion je prijetio da eksplodira, ali Đoković zadržava smirenost i sprječava detonaciju – metodično, uz pomoć prvog servisa.

Dolazimo do tie-breaka, dolazimo na Novakov teritorij. Izvanredna razmjena u prvom poenu, Ruud kratkom forhend dijagonalom izbacuje Đokovića s terena, ali Novak radi ono što smo vidjeli već toliko puta – izvlači magiju, šamara forhend po paraleli i pravi spektakularni winner. E tu, taj poen, tada se sve promijenilo.

Prije polufinalnog meča, Goran Ivanišević i tim rekli su Novaku da ne pretjeruje sa pričom ka loži, sa vikanjem, već da se usredotoči na teren. Poslušao ih je. „Malo mi zafalilo što ne viče“, šalio se poslije Goran, već se tad pomalo slavilo, ali je u zbilji rekao da je zbog toga posebno ponosan na Novaka. I zaista, napatio se Novak u prvom setu, ali koncentracija nijednog trenutka nije lelujala.

Tie-break je dobijen sa 7-1, a Đoković je tijekom turnira odigrao 55 poena u tie-breakovima – dobio je 42 i nije napravio nijednu neprisiljenu grešku. Granit od čovjeka.

„Od presudnog je značaja da budeš u trenutku. U psihologiji postoji koncept koji se zove ’flow’ – kada si potpuno uronjen u aktivnost i ne primjećuješ ništa drugo, gubi se i pojam vremena“, rekao mi je jednom prilikom Andrija Gerić, slavni odbojkaš i sportski psiholog.

Ono što smo vidjeli u preostala dva seta bila je jednostavno – poezija, a Gerićeve riječi iznova su mi se pojavljvale pred očima. Jer, takav je Đoković bio, kao da je radio stvari istovremeno u trenutku, ali i sa preciznošću i delikatnošću kirurga.

Stavljao je žulj na mozak Ruuda napadajući ga u forhend (imao je Đoković 28 direktnih poena forhendom), servirao je briljantno, raznovrsno i pametno, a posljednji dio slagalice bio je retern. Potpuno je Novak ušao u glavu Ruudu, kao da je imao doušnika u Casperovom mozgu koji mu je dojavljivao gdje će točno servirati, valjda je to „oduzimanje duše“ o kojem je govorio Andy Roddick.

– Hoćeš li se opustiti?

– Neću dok ne bude kraj, naravno.

Za to što rezultat posljednja dva seta nije bio uvjerljiviji treba skinuti kapu Ruudu. U trećem setu je naročito ostao borben, poboljšao dodatno servis i većinu drugih protivnika bi natjerao da osjete pritisak, vjerojatno ih i otjerao u četvrti. Ali ne i ovakvog Đokovića. I taj gem na 5:5, ne može se reći da je Ruud bogzna što ispoklanjao, jednostavno, Novak je riješio – e, sad. Osvojio je 12 od posljednjih 13 poena u meču, a onda pao na leđa proslavljajući to što je nezamislivo postalo stvarnost.

Naredni sati i dani oni su kada se čitaju i gledaju svi mediji, od Australije do Aljaske, i kada zasluženo uživamo u još jednom uspjehu čovjeka koji ubrzano ide ka kategoriji „jedan od najvećih sportaša svih vremena“.

Nekih sat i pol poslije ceremonije, pojavio se Novak pred novinarima, spokojan i ponosan, kakvog smo ga vidjeli već mnogo puta poslije velikog trofeja. Još na terenu je rekao da je mučio svoj tim prethodnih tjedana…

„Kako to? Možda ćemo neke stvari opisati u knjizi do detalja. Goranovoj ili mojoj. Mnogo je naporno. Ja sam naporan jako za vrijeme Grand Slama, to zna i moj čitav tim, supruga, moji roditelji. Svi oni znaju da mi nekada moraju maknuti s puta, zračim tom energijom kojom poručujem da želim da imam vrijeme za sebe… Na terenu znam živčaniti i biti nervozan, van terena sam zahtjevan… Poznajem sebe dobro, očekujem da i drugi izvuku maksimum iz sebe i da budu usredotočeni na ovu misiju, zato i nije lako. Da je lako, to bi bio svatko“.

GOAT – zacementiran.