Za Sport Klub iz Kine se javio Marin Čilić, dirnut viješću o odlasku čovjeka kojeg je poznavao još od djetinjstva:

“Jako tužan dan, otišao je čovjek, a nije bio spreman za otići. Evo čuli smo od osobe koja je pričala s njim prije možda desetak dana u teniskom klubu u Opatiji, da je bio zdrav, vitalan, da je dolazio na tenis. On je živio za tenis, praktički je stalno bio na tenisu jer to je bio njegov život.”

POVEZANO

VIDEO / Tko je bio Nikola Pilić? Pogledajte kratak film Sport Kluba

Tenis

10:31 0

Tenis

10:31 0

Preminuo je Nikola Pilić (86)

Tenis

9:29 1

Tenis

9:29 1

Od kada seže vaše poznanstvo?

“Poznajem ga od negdje moje 12., 13. godine  i znam da je svaki dan bio na teniskom terenu. Toliko je djece, sportaša i profesionalaca igrača prošlo kroz njegovu akademiju, kroz njegove ruke.”

Kakav je bio kao čovjek, izvan samog terena?

“Uvijek je bio čovjek s puno priča. Znali smo se šaliti kad krene Niki sa svojim pričama iz ’68. tko će prvi udariti po stolu da se sjeća te priče. Ali to je bio Niki jednostavno. On je imao svoju priču, svoj način. Čovjek koji je prošao svašta u životu i teškoće i vrhunce, napravio mnoge stvari i sa puno tenisača i također sa reprezentacijama. I s njemačkom reprezentacijom je u ono vrijeme, s Beckerom, sa Stichom, radio je s velikanima svjetskog tenisa. U to vrijeme gdje je tenis u Njemačkoj bio ogroman bum da jedan stranac kao Niki bude izbornik njihove reprezentacije, to je bilo fascinantno.  Niki je bio čovjek koji je obožavao tenis i imao toliko znanja, žao mi je… S njim je otišlo i to veliko iskustvo, ljubav prema tenisu koji je imao samo on. Sigurno bi bio sretan, a i svijet tenisa, svijet sporta bio bi oplemenjen s njegovom biografijom, s njegovim pričama, s njegovim znanjem, da je to možda imao prilike napisati u neku knjigu. Evo jednostavno čovjek ode i nema ga više. Nadam se jednostavno samo da će naći, pronaći svoje mjesto u raju.”

Što pamtite iz dana kad ste zajedno trenirali?

“Mi smo se družili i trenirali dosta jer je on radio sa Ernestsom Gulbisom,  mi smo generacija. Tada smo se  Ernests i ja probijali zajedno, negdje 2005., 2006. igrali smo po Futuresima i Challengerima i on je čak imao i brži uzlet prema prvih sto nego ja. Uz Nikija su stalno  bila neka druženja, treninzi. Sjećam se jednom prilikom, možda čak jedan od prvih puta što je Niki sa mnom stao na teren na svojoj čuvenoj poziciji na voleju koji nikad nije promašivao, doslovno zatvorenih očiju bi mogao igrati danima. I kaže on: „Ajde kume da te vidimo, jesi spreman?“ I onda kad smo odigrali nekih desetak minuta, kaže: „U, kume, dobar si mi, dobar si mi.“ Iznenadio se bio. Nije očekivao da ću biti tako dobar, tako spreman.  Uvijek je imao neke svoje metode da te testira, da tI postavi  izazov. Ali to je bio on.”

Kako biste ga ukratko opisali kao trenera?

“Uvijek je svakoga tjerao na više, uvijek tjerao na bolje. Jako mi je žao da se to dogodilo. Takav je život. Život piše svoje priče.”