Laslo Đere igra sezonu života, na pragu je ulaska u prvih 30 igrača svijeta i to samo nekoliko mjeseci nakon što je ostao bez oca i sedam godina nakon što mu je preminula majka...

U blogu koji je pisao za ATP, Đere se prisjetio trenutka kad je igrao prvo ATP finale u karijeri, u veljači u Rio de Janeiru i kakve su mu misli prolazile glavom s obzirom da mu je još bila svježa smrt oca.

– Trebali biste biti smireni i samouvjereni pred najveći trenutak u vašem životu, zar ne? Ja nisam bio. Bio sam na rubu živaca. Jesam li igrao prvo ATP finale samo dva mjeseca nakon jednog od najgorih dana u životu?

– Kad sam zakoračio na središnji teren u Riju, samo sam razmišljao: Što moji roditelji misle? Što bi mi rekli? Je li moj otac, čovjek koji je bio tu na svakom koraku moje karijere, zadovoljan? Nikako se nisam u potpunosti mogao fokusirati na meč.

Baš zahvaljujući ocu Čabi počeo se baviti tenisom.

– On nije sanjao da mu sin bude profesionalan tenisač. Volio je nogomet i igrao za lokalni klub Sentu. Ali, kada sam imao pet godina, poželio je naučiti igrati tenis. Bio je veliki navijač Samprasa, Agassija i Gorana Ivaniševića, ikona iz dana dok sam ja bio dijete.

– Kada je on počeo trenirati, počeo sam i ja. Išao sam s njim do terena sa zemljom, dali su mi reket i lopticu i udarao sam o zid. Zatim sam počeo trenirati pa smo išli na turnire širom Srbije. Otac je vozio, a ja sam spavao na zadnjem sjedalu.

– Kada god je bilo teško otac se trudio držati me na razini, konsolidirati me i hrabriti.

Prvo veće životno iskušenje imao je već s 15 godina, kada je kod majke otkrivena teška bolest.

– Do tad je moja teniska karijera napredovala. Ali, onda je mojoj majci Hajnalki ustanovljen rak debelog crijeva. Do tog studenog 2010. već je metastazirao i 17 mjeseci kasnije umrla je u 44. godini. Meni je bilo 16 i ostao sam bez majke.

Od tog trenutka glavni oslonac, ne samo u životu, već i u karijeri bio mu je otac. Iako mu nikada nije bio službeni trener, sve je radio kao da to jest. Zbog toga je ozbiljan udarac za Lasla bila smrt tate dva mjeseca pred turnir u Riju.

– Te 2017. imao sam najbolju godinu u karijeri. Ali, nekoliko dana poslije sezone ocu je ustanovljen rak debelog crijeva. Baš kao i majci. Crne misli su mi se pojavile ponovo u glavi: Zašto se ovo meni događa? Zar gubitak jednog roditelja nije dovoljan?

– Bol je ostao tjednima, mjesecima. Da budem iskren, nije potpuno prošao. Ali, ovog puta je bilo drugačije. Morao sam biti jak zbog obitelji. Želio sam pomoći ocu, biti uz njega. Išao je na kemoterapiju, ali ništa se nije moglo. Umro je u prosincu 2018. sa 55 godina. I eto, s 23 godine ostao sam bez roditelja.

Ali, nije ostao bez nade, a san je postao java tog 24. veljače kad je podigao svoj prvi ATP trofej.

– Onog trenutka kada je Felix (Auger-Aliassime, op.ur.) pogodio mrežu, osjetio sam olakšanje. Bacio sam reket, prekrio lice, nisam mogao vjerovati što se događa. Pokazao sam prema nebu, odakle su me roditelji gledali. Vidjet ću ponovno svoje roditelje, htio to ili ne. Ali, dok sam ovdje, želim biti potpuno siguran da sam napravio sve što mogu da ih učinim ponosnim.

Đere će danas igrati u polufinalu Budimpešte protiv Berrettinija, tenisača koji je pobijedio Cuevasa koji je u osmini finala zaustavio Čilića.

U drugoj poluzavršnici sastat će se Krajinović i Herbert, tako da je vrlo moguće srpsko finale u glavnom gradu Mađarske!