Građanski je imao onaj stari purgerski štih, Dinamo je od 1945. do 1990. godine bio uglavnom trn u peti vladajućih, a nakon 1990. godine su ga, nažalost učinili primitivnim

Građanski nogometni klub Dinamo u petak je, u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama, održao svečano otkrivanje spomen ploče na mjestu na kojem je 14. svibnja 1911. godine održano prvo okupljanje igrača i prva trening-utakmica u povijesti Dinama, kao dio obilježavanja 110. obljetnice osnutka kluba, 26. travnja 1911. godine.

Građanski je klub svih staleža, za razliku od klubova kao što je bio HAŠK koji se oslanjao na akademsku zajednicu ili Concordia koja je bila klub srednjoškolske omladine – objasnio nam je Mirko Barišić, dugogodišnji suradnik Zdravka Mamića.  

Tako su nas na svojoj službenoj stranici čelnici maksimirskog kluba obavijestili da se Dinamo rodio one iste godine kao i splitski Hajduk. Dakle, 1945. godine, stvarna godina osnivanja nogometnog kluba Dinamo, više ne postoji. Dakle, na ovim prostorima je moderno svako malo ispravljati povijest, kako se kojoj vladajućoj strukturi zapravo sviđa. Odrastajući uz Dinamo, slušao sam priče o povijesti zagrebačkog
nogometa.

Da vas ne bih sada previše zamarao, Građanski je bio najuspješniji zagrebački nogometni klub od 1911. godine pa sve početka Drugog svjetsko rata, premda je on djelovao i za vrijeme istog, nosio je plave dresove i nadimak klubu je bio Purgeri. Većina nogometaša je nakon rata odjenula Dinamov dres, nekolicina njih je pak završila u redovima beogradskog Partizana. Pa se taklo nakon rata moglo čuti da su od Građanskog nastala dva kluba, koja će od 1945. do 1991. godine biti članovi velike četvorke. Dinamo i Partizan. I bio je taj Građanski nekako profinjen, ali i nogometnom jak i u europskim okvirima. Već tada
su pod tim modrim galopom padali Liverpool, Barcelona, reprezentacija Austrije i mnogi drugi tada već afirmirani klubovi. Već tada se u Zagrebu igrao poseban nogomet.

Nakon Građanskog dolazi Dinamo. Od 1945. godine pa sve do stvaranja samostalne Hrvatske bio je
to klub s gospodskim manirima u bivšoj državi. Imao je nekoliko sjajnih nogometnih generacija, osvojio je jedan euro trofej – Kup Velesajamskih gradova 1967., a nakon 24 godine čekanja i znameniti naslov prvaka 1982. godine. Bilo je to nezaboravno Dinamovo proljeće, Ćirin bijeli šal i jedna šarmantna momčad koja se nije dugo zadržala na okupu. Poznata je sintagma iz onog vremena – navijaš za Dinamo, dakle znaš tko si. Sjećam se i izjave iz tog vremena:
“Nije dobro da Dinamo bude prvak, opet će se duhovi uzburkati, opet će sve imati taj hrvatski
zanos.” I to je bilo tako.

Nakon što smo dobili državu, kao da su počele i najturbulentnije godine tog kluba. Najprije je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman naredio da se Dinamu promijeni ime. No, ne u Građanski, jer je očito smatrao da to nije preteča Dinama. Klub se najprije zvao HAŠK Građanski, a to su prije rata bila dva kluba. Brzo se promijenio u Croatiju, a koliko je zapravo Tuđman želio zgaziti Dinamo i njegovu prošlost pokazivao je do posljednjeg dana. Ništa ga u njegovom mandatu (naravno ne mislim pritom na Domovinski rat) nije moglo toliko uzbuditi i naljutiti kao poruka puka s transparenta “Dinamo svetinja”. Gorljivo i temperamentno je branio taj svoj stav. Od kluba iz Maksimirske 128.

Netom nakon njegove smrti 14. veljače 2000. godine vraćeno je ime Dinamo. Od tada ga gotovo dva desetljeća vode ljudi koji su ga pretvorili u jedan primitivan klub, koji je godinama u ratu sa svojim navijačima, baš kao i u Tuđmanovo vrijeme. Ali ne iz posve istih razloga.

Nadam se da ovim neću prekinuti predizbornu šutnju, ali Dinamov se navijač neće smiriti dok ne
dobije prigodu izaći na izbore po modelu – jedan član, jedan glas.

Pa ću vama ovoga puta ostaviti da sami zaključite – kome smeta Dinamo?