Imali su Hillsborough, Heysel, Shenkleya, Paisleya, Dalglisha, Rusha, mogu prebiti Barcelonu s Messijem, ne mogu osvojiti naslov zbog COVIDA 19. Ali sve to u mojem praćenju Liverpoola postaje sićušno u usporedbi sa srijedom, 25. svibnja 2015. godine.

Na poluvremenu jednog od najšokantnijih finala u povijesti Lige prvaka, dragi kolega i prijatelj Marko Cvijanović, novinar Novog lista, inače u toj utakmici skloniji Milanu, u loži stadiona koji je dobio ime po ocu moderne Turske – Kemalu Ataturku, samo me potapšao po ramenu:

– Po što su ovi tvoji došli, pa nemaju pojma.

Zašto Englezi? Žabare nisam mogao smisliti, Nijemce nisam volio zbog Hitlera, Španjolci su mi bili previše južnjački orijentirani, a na sjevernoj tribini starog Maksimira, onoj maloj s koje je poklič u pravilu odlazio u zoološki vrt, a ne prema modrom jugu, stalno smo pričali o Englezima. Millwall i Chelsea – zato što su plavi kao Dinamo, Zlodi za Sheffield United, ja nekako na svoju ruku – Liverpool. Šal iz Konjščinske i podrugljivo – najbolje da si ispleteš Zvezdin šal. Da, boja nije bila baš po mom ukusu, ali tko zna zbog čega se upravo rodila ta simpatija. A ne mogu to drukčije nazvati, kad je ljubav zauvijek samo jedina – Dinamo.Englezi koje sam ja upoznao u nogometnom smislu nisu smjeli odigrati dupli pas jer bi bili krivično gonjeni, tika taka je bila ustavom zabranjena, a ipak su Liverpool, Nottingham Forest, Aston Villa bez stranaca, sa Škotima, Ircima i Welšanima harali europskim kupovima Starog kontinenta. I tko zna gdje bi im bio kraj da se nije dogodio Heysel. Tradicija, nešto u što pretjerano ne vjerujem, ali poštujem, ipak je u nogometnom smislu tih godina bila aktivna. Stare drvene tribine, publika toliko udaljena da izvođača auta može počupati za tadašnju fudbalerku, tanke vratnice, i višestoljetna arogancija i prepotencija. I ta 1966. Slave tu pobjedu, iako nikada nećemo saznati je li Hurst zabio, ili ipak nije, kao da je to bilo samo jedno jedino finale svjetskih prvenstava. Nogomet! Pa, oni su ga izmislili.

No, vratimo se mi na Ataturk. Naravno, na semaforu je pisalo Milan – Liverpool 3:0 (Maldini 1., Crespo 39., 44.). A vrlo dobar amaterski nogometaš i još bolji novinar zaključio je samo ono što smo vidjeli. Bio je to čudesan koktel Benitezovih pogrešaka, Kakinih besprijekornih poteza, hladne Crespove egzekucije. Vidjeli smo igru nadahnuća, vještine, šarma i znanja koju je ponudio Grandissimo Milan, i koloplet pogrešaka, neznanja, nemoći i pomalo jada u prezentaciji Liverpoola. Nije to bio toliko šarmantan Milan kao u eri Gullit – Rijkaard – Van Basten, nije imao takvog virtuoza kao Savičević, ali je bio moderan i konkretan. Liverpool je pak izgledao nogometnim znanjem siromašan, kao što je njihov nogomet zapravo izgledao desetljećima. Tko nabije taj dobije. Dobro, Milan je imao klasniju momčad, imao je i veći proračun, ali nemoguće je da jedna momčad u finalu izgleda tako nemoćno.Tako nije ni Milan razbio Barcelonu u Ateni 1994. u izvedbi Dejana Savičevića

 I zapravo bih ovdje trebao započeti novi tekst. Liverpoolovi navijači su plakali, jedan si je nesretnik oduzeo život na poluvremenu, ali odjednom je s crvene tribine tiho, pa sve glasnije odzvanjao “You’ll never walk alone”.

Himna koja je obilježila i godine straha, patnji užasa, ali i odvažnosti i srčanosti koje nema puno velikih nogometnih klubova. Steven Gerrard je istrčao i poveo momčad, u nešto što zasigurno nije vjerovao, ali uostalom nije imao što izgubiti, sve je ionako već bilo izgubljeno. No, sve kasnije što se dogodilo zapravo je život. Nepredvidiv, nedokučiv, gdjekad nestvaran, a opet u konačnici opipljiv. Šest olujnih minuta ne samo da je pokvarilo nagelirane frizure Milanovih manekena, nego je potpuno izbrisala prednost. Redom su nestvarno pretvarali u stvarno – Gerrard 54., Šmicer 56., Xabi Alonso 60. – 11 m). Mejuto Gonzales je odsvirao kraj, koji je zapravo bio novi početak. Ili je zapravo samo dovoljno reći – Last Dudek dance.

U toj noći Rafa Benitez je napravio još jednu nepravdu, prmda će ga kasnije rezultat amnestirati. Nije u igru stavio Igora Bišćana, koji je baš svoje najbolje utakmice u crvenom dresu odigrao upravo u tom pohodu na Ligu prvaku.Snuždeno je stajao u kutu, bez izjave za dvojicu hrvatskih novinara, pitavši se što zapravo radi u vjerojatno najvećoj pobjedi kluba koji postoji od 1892. 

Bilo je četiri sata ujutro. Taksim prepun Engleza, dvadeset godina nakon Heysela bez nereda, samo pjesma. U ruci hladni Efes, prva kap alkohola nakon dvanaest godina potpune apstinencije. Najmanje je što sam mogao, nazdraviti za mene ipak najvećem trenutku u povijesti kluba s Anfielda.