Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Pri kraju moje jednomjesečne avanture u Južnoafričkoj republici 2010. godine ostala je finalna utakmica nogometnog SP-a. Tražio sam nešto specijalno za najavu završnog obračuna Španjolske i Nizozemske, te me put odveo u Potcherstoom. Nakon šest velikih turnira (tri svjetska i tri europska prvenstva) tog petaka sam se osjećao posebno. Nisam odjenuo frak i leptir-mašnu iako je on to zaslužio, niti sam mu donio neki dar kako bi priličilo. Jer, ipak je to na kraju bila samo slučajnost. Andres Iniesta, za kojeg je tada Robert Prosinečki govorio da je posljednji put pogrešno loptu dodao u kadetima, ključni igrač Španjolske uoči finala razgovarao je sa španjolskim kolegama. Moj suputnik Marko Cvijanović iz Novog lista i ja prišli smo Iniesti “na prstima”, a on se samo osmjehnuo.
– Možemo razgovarati, pričekajte me par minuta – mirno je rekao Andres Iniesta.
Ubrzo se vratio te pogledao u sunčano nebo u Potcherstoomu.
– Pa vrijeme je kao da smo u Barceloni, a govorili su da je ovdje zima – nasmiješio se.
Razgovarali smo prije finala, koje je on odlučio svojim pogotkom. Odgovarao je na talijanskom jer engleski ne govori, ali srećom Marko je bio tu da pomogne. No, prije završne utakmice on je prst uperio u svog ‘brata blizanca’.
– Imam osjećaj da će dvoboj odlučiti Xavi.

Dva maestralna veznjaka koja su u konačnici proslavila Lionela Messija, nedvojbeno ga učinivši boljim igračem, vodili su tada Furiju do trona. Tri uzastopna naslova (Euro 2008. i 2012. i SP 2010.) apsolutno će tu španjolsku generaciju svrstati u posebne u povijesti nogometa.
Cijeli svijet je tada pričao da zapravo Furija izgleda kao Barcelonu, koja je igru dovela do savršenstva. Uz Xavija ste i u dresu Španjolske vi “najjača karika”. U čemu je tajna?
– U treningu, u velikom broju ponavljanja. Za to što u većini Barceloninih, pa i Španjolskih utakmica dominiramo u igri s loptom, najzaslužnija je iznimna tjelesna pripremljenost te posebne vježbe. Presudan je uvijek taj prvi korak, predaju treba napraviti što brže.
Pričao je Iniesta tada i o Messiju, koji s reprezentacijom nije ni tada, ali niti kasnije napravio povijesni rezultat. Igrali su finale 2014. godine, ali i izgubili od Nijemaca.
– Razlika između kluba i reprezentacije zna biti velika. Za mene je on igrao odlično sve do posljednje utakmice, a onda se ugasio. Bio je bolestan, bez snage.
Na kraju, nismo mogli bez Hrvatske.
– Kao klinac gledao sam Prosinečkog, Bobana i Šukera. To su bili veliki majstori, uostalom Hrvatska je bila treća na svijetu, a vjerujte mi, dobro znam koliko je teško otići do kraja i osvojiti naslov svjetskog prvaka – zaključio je tada ugodno druženje ponajbolji igrač Mundijala.
Iniesta, koji 11. svibnja 2020. godine, dakle deset godina nakon razgovora u Potcherstoomu proizvodi vina, još uživa u nogometu, trenutno je član japanskog prvoligaša Kobea, no kao i svi čeka da prođe pandemija Covida 19. Ostat će jedan od najvećih s kojima sam imao prigodu razgovarati.
Feliz cumpleaños señor futbol.