Gledajući proteklih dana nove epizode Posljednjeg plesa u režiji Chicago Bullsa s kraja devedesetih, primijetio sam uljeza u čitavoj priči, igrače koji su itekako sudjelovali u nekim od najvećih okršaja zlatnog doba NBA lige, a o kojima se premalo priča.

Michael Jordan, Scottie Pippen, Dennis Rodman…bili su zvijezde momčadi Chicago Bullsa u njihovom drugom ‘three-peatu’, igrači koji su dali najznačajniji doprinos trima naslovima najbolje momčadi svih vremena.

Međutim, to ne znači kako nije bilo sporednih uloga u filmskoj priči koju kao takvu doslovno pratimo posljednjih tjedana. Stoga, posvećujem ovaj tekst ‘nevidljivima’, ali opet sveprisutnim zvijezdama o kojima se možda i premalo zna.

RON HARPER

Onaj tko je živio NBA ligu devedesetih svakako će se sjetiti Rona Harpera. Međutim, danas kada s nekime o njemu razgovarate kao da govorite o nekakvoj nevidljivoj sili na terenu koja je postojala, ali je nitko nije doživljavao. Upravo je takav, kroz čitavu karijeru bio Harper.

Još je manje poznato kakva je Harper bio ‘zvijer’ na terenu u prvih osam od ukupno trinaest godina provedenih u NBA ligi. Osim jednog perioda kada je imao problema s ozljedama i prosječno ubacivao vrlo respektabilnih 15-tak poena u prosjeku, čak četiri puta je ubacivao 22 ili više poena kroz čitavu sezonu. To su bile godine kada je nastupao u odličnoj momčadi Cleveland Cavaliersa i vrlo solidnim Los Angeles Clippersima.

‘Svi su znali kako ću upravo ja dobiti loptu kod posljednjeg šuta, no iznenadili su me Cavsi postavivši Craiga Ehla na moju malenkost. Očekivao sam Rona Harpera koji me odlično čuvao čitavu utakmicu,’ izjavio je Michael Jordan kada je 1989. godine šokirao Cleveland Cavse u prvom krugu playoffa, slavan šut preko Craiga Ehla.

Naravno, Harper i Jordan kasnije će igrati zajedno u najboljoj momčadi Bullsa, a Ron je pored ta tri naslova osvojio i dva s Los Angeles Lakersima u društvu O’Neala i Bryanta, momčad koju je vodio, naravno, Phil Jackson.

Harper je u karijeri zaradio 32 milijuna dolara, puno premalo za igrača njegovog kalibra koji je bio starter u momčadima, osvajačima trofeja Larry O’Brien.

JOHN PAXSON

Nije bio igrač ofenzivnog učinka kao Harper, u NBA je proveo i nešto manje sezona, relativno skromnih devet, međutim nakon kratke karijere u San Antoniju, sedam godina proveo je u Bullsima, a bio je ključan faktor u čak dva naslova prvaka.

Iako je u današnje vrijeme poznat kao izrazito neuspješan generalni menadžer, a kasnije i predsjednik Bullsa, navijači u Chicagu neće mu zaboraviti bravure iz igračkih dana.

Godine 1991. upravo je Paxson bio razlog što je Michael Jordan shvatio kako ne mora sam odlučivati utakmice. Phil Jackson je tada drugu sezonu forsirao slavni ‘triangle offense’ čija je namjena bila pronaći slobodnog čovjeka u dobroj poziciji. Jackson je tako prilikom pete utakmice finala 1991. protiv Los Angeles Lakersa naložio Jordanu da više koristi Paxsona koji je bio u odličnoj šuterskoj formi. Michael ga je poslušao, a u ključnim trenucima utakmice, Jordan je redovito asistirao sjajnom šuteru koji je pospremio pet ‘mid-range’ pokušaja zaredom odlučivši time, na mnogo načina, pobjednika.

Naravno, najslavniji trenutak karijere Paxson je doživio dvije godine kasnije, ponovno u finalu, ali ovoga puta protiv Phoenix Sunsa. Pogodio je pobjedničku tricu čime su Bullsi osigurali treći uzastopni naslov prvaka.

JOHN SALLEY

Statistički, Salley nije bio nešto posebno uspješan, najveći prosjek poena u sezoni 13 godina duge NBA karijere (tri godine proveo je u Europi) bio je 9,5 poena. Međutim, Salley je bio vrlo bitan igrač momčadi Detroit Pistonsa između 1986. i 1992. godine. Kao član slavnih Bad Boysa osvojio je dva naslova prvaka, ali je također bio i jedan od rijetkih koji su čestitali igračima Bullsa nakon pobjede 1991. godine, poznato jest kako su najvažniji igrači poput Isiaha Thomasa i Billa Laimbeera jednostavno napustili parket desetak sekundi prije kraja posljednjeg dvoboja serije (pobjeda Bullsa 4-0). Do danas, Michael Jordan nije oprostio Thomasu zbog tog incidenta.

Salley je kasnije zaigrao s Jordanom, u njegovoj prvoj, povratničkoj sezoni nakon dvogodišnje pauze osvojivši svoj treći naslov prvaka.

Jedan pomalo zanimljiv, a istovremeno i duhovit podatak vezan za Salleyja, bio je član dvije ere Bad Boysa, košarkaške i filmske. Naime, neki će se sjetiti njegove uloge ‘hackera’ Fletchera u akcijskom filmu ‘Bad Boys’ s Willom Smithom i Martinom Lawrenceom. 

VINNIE JOHNSON

Johnson je bio još jedan od vrlo bitnih igrača Detroit Pistonsa koji su osvojili dva naslova prvaka, u tri povezane sezone (dva naslova + poraz od Bullsa 1991.) odigrao je sve 82 utakmice kao zamjena za startere Isiaha Thomasa i Joea Dumarsa.

Vinnijev najslavniji trenutak dogodio se u petoj utakmici finala 1990. godine kada je sedam desetinki prije isteka vremena pogodio pobjednički koš za drugi uzastopni naslov Pistonsa (protiv Blazersa). Iako je kroz karijeru ubacivao nešto manje od trinaest prosječnih poena, momčadi iz Detroita je toliko značio da su umirovili njegov dres s brojem 15 u ceremoniji održanoj 1994. godine. 

Nakon uspješne karijere, Johnson je 1995. godine osnovao tvrtku Piston Automotive koja je kroz godine ostvarila fantastične uspjehe kao glavni dobavljač auto dijelova za proizvođače automobila u cijelom svijetu, no glavni klijenti ostali su mu oni američki, Ford i General Motors. Danas se njegovo osobno bogatstvo procjenjuje na 400 milijuna dolara.

Uspješni na terenu, ali i izvan njega, igrači o kojima mnogi neće dvije riječi prozboriti, no oni su tihi junaci, pobjednici bez kojih bi sve ove osvojene titule gotovo ostale nezamislive. Zaslužili su spomen, a i podignutu čašu….