Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Idemo u Buenos Aires? – pitao me Ivan u proljeće 2013. godine.
Proputovao sam svijet, ali dolje nisam bio nikad. Zašto ne – uzvratio sam. Ne treba me nagovarati na nogomet, odem u Rim na tjedan dana vidjeti epska mjesta Rimskog Carstva pa završim u Napulju na utakmici Lige prvaka Napoli – Athletic Bilbao. I poskrivečki u toj utakmici simpatiziram Baske. Nogomet kao način života, nekad i više  od običnog natjeravanja lopte jedanaeset protiv jedanaest.

Za Boca Juniors sredio sam akreditacije, za River Plate, San Lorenzo i Vélez ulaznice smo ipak uspjeli kupiti. Sredio nam ih je Nico, kojem smo za dar odnijeli dres Hrvatske s brojem devet. Gore je pisalo Davor Šuker.
– Samo Šukera priznajem – pojasnio nam je naš novi prijatelj, koji je kao klinac gledao Svjetsko prvenstvo 1998. te dodao: Tada se govorilo samo o porazu Brazila u finalu ha, ha i Šukeru. Kakav je to strijelac bio – uz uzdah će Nico.

Bolji i od vašeg Batistute, koji je tada bio popularan?.

– Za mene da – ne mijenja svoje mišljenje naš argentinski prijatelj.

Što je onda nogomet u Argentini? To je Diego Armando Maradona i njegova Božja ruka, za mnoge najbolji nogometaš svih vremena i prvak svijeta iz 1986. godine. To je i Mario Kempes, dugokosi ljepotan koji je donio prvi svjetski naslov 1978. na Monumentalu. To je danas Lionel Messi, čija je vitrina prenatrpana Zlatnim loptama. To su River Plate i Boca Juniors, ali prije svega to su ljudi, kibici, navijači…

I je li reprezentacija važnija od klubova?

– Mi smo nogometna zemlja prije svega, iako je naš sport jako dobar. Košarka i tenis posljednjih su dvadeset godina doista sportovi o kojima se govori, imamo odlične rezultate. Ali nogomet je nešto više, nešto uzvišeno. Svi govore o našem tangu, tom strastvenom plesu. Ma, to niti u pola ne može probuditi takvu strast kakvu će u nama izazvati nogomet – rekao je Nico.

Futbol para todos”. Nogomet za sve. Opsesija nogometom može se otkriti na mnogo načina. Prvu noć kada sam sletio u “čisti zrak” (to je, naime, značenje riječi Buenos Aires) i upalio televizor, na tri nacionalna TV programa mogli smo pronaći izvještaje s utakmica Prve lige. 

– U Argentini bi izbila revolucija da se utakmice ne prenose. Nogomet je toliko voljen da se ljudima koji ne mogu doći na stadion ne uskraćuje mogućnost da nogomet gledaju – kaže nam Nico.Reprezentacija ili klubovi?

– Mi smo strastveni kada igra reprezentacija. Ali imamo velike klubove, prvenstvo koje ima povijest, pune stadione. Živimo nogomet. Kada nam reprezentacija igra na velikim turnirima, mi ne razmišljamo o tome da tamo samo nastupimo, da prođemo skupinu. Mi smo odrasli u sjećanju na Kempesa i Maradonu, imamo dvije titule, često smo u finalu. Tako razmišlja svaki Argentinac i to se nikada neće promijeniti.
Najviše me zanimalo da osjetim strast, taj južnjački duh koji ‘gori’ u Argentincima. Kada sam stigao u Boedo, kvart u Buenos Airesu gdje se luduje za njihovim San Lorenzom. Gledao sam njihov derbi s Bocom, pa to je fantazija od atmosfere. Proputovao sam svijeta, ali takvo navijanje jedne tribine nisam doživio. Koktel navijanja, ali i zbornog pjevanja. To me fasciniralo. I vratilo u djetinjstvo kada smo išli na utakmice i nije nas zanimalo tko vodi klub, tko je predsjednik, a tko je direktor. Zanimalo nas je samo tko je centarfor, tko najbolje dribla i dijeli najbolje lopte.

To sam ponovno osjetio na Bombonieri i Monumentalu. Jedan klub istinski i dječački volim, on se nalazi u Zagrebu, za jedan navijam, a to je Liverpool. Ako u Argentini moram pronaći malu simpatiju, onda je to Boca Juniors. Tamo preko puta stadiona o kojem govori cijeli nogometni svijet pojeo sam najbolje kobasice i najbolji steak.

Tri dana je trajala operacija – Riquelme. Jedan fantastični vezni igrač, tada u sumraku karijere bio je najbolji mogući sugovornik u tom trenutku. Glasnogovornik “žut0-plavih” tri nas je dana uvjeravao da će Riquelme reći – SI! Pogledali smo jednu od njegovih posljednjih utakmica za Bocu, a pamtimo njegov ubačaj na glavu Diaza za 2:1 pobjedu protiv Tigrea. Pamtimo i njegov maestralan opus, ali i taj završni dribling koji je začinio guranjem ‘lopte kroz noge’.

U tih deset dana ustvari sam samo potvrdio svoj dojam nogometa. Nisu presudni stadioni, funkcionari, nekad i igrači i navijači. Bitna je ljubav prema nogometu. Ljubav koja pokreće generacije, a upravo taj generacijski slijed, s oca na sina, ta kultura odlazaka na utakmicu, navijanju za svoj klub ne mrzeći, nego poštujući suparnika esencija su nogometa. Ako želite i života.