Lijepo je biti član Premier lige, reći će neki, a posebno klubovi - kad zagusti čak ne moraju niti platiti svoje zaposlenike.

‘You’ll never walk alone‘ jedna je od najslavnijih navijačkih pjesama koju prije svake utakmice svojim igračima otpjevaju navijači Liverpoola.

Nikada nećete hodati sami poručuju navijači igračima, a kako uzvraćaju igrači: ‘Dragi navijači, itekako ćete hodati sami!‘ Malo parafraziramo u ovom slučaju, no bit priče je jasna, kako super bogati igrači Premier lige odbijaju prihvatiti smanjenje svojih primanja u iznosu od mizernih 30 posto, a s ciljem da se klubovima osigura novac kojim bi zadržali obične zaposlenike: čistačice, kuhare, domare, redare. Sve ljude koji omogućuju da se nogometna utakmica uopće odigra na Anfieldu i na bilo kojem drugom stadionu.

Dakle, ako već niste negdje čuli ili pročitali, Liverpool je otpustio gotovo čitavo osoblje, a riječ je o nekoliko stotina ljudi, poslali su ih na burzu kako bi idućih mjeseci živjeli na teret države koja bi trebala plaćati 80 posto njihovih primanja dok će klupska vrhuška pokriti preostalih 20 posto raznoraznim donacijama.

Prije manje od tjedan dana slično je u Hrvatskoj učinila Cibona, međutim nemojmo se zavaravati, Cibona nije Liverpool. Mnoštvo klubova u svijetu, manjih ili siromašnijih koji doslovno žive od mjeseca do mjeseca, trebaju pomoć države u tom smislu. Liverpool, a niti jedan drugi klub Premiershipa to ne treba. Redsi nisu započeli ovu ‘tradiciju’, prvi su sa sramotnom odlukom o otpuštanju osoblja krenuli u Tottenhamu, vlasnik i predsjednik kluba Daniel Levy čak se usudio i propisno osramotiti kad je javno zavapio: ‘Pomozite nam da platimo naše zaposlenike‘. I to sve u trenucima kada njihovi igrači zarađuju 200, 150, 100 ili koliko već tisuća eura TJEDNO! Dovoljno je da se samo Harry Kane odrekne 30 posto svoje plaće i da na dva mjeseca nahrani čitao osoblje kluba i njihove obitelji.

Prije nekoliko dana javno je istupio britanski ministar zdravstva Matt Hancock pozivajući engleske nogometaše da se odreknu primanja kako zaposlenici klubova ne bi pali na teret države koja se ionako muči zbog sve većeg broja nezaposlenih u realnom sektoru te potreba državnog zdravstvenog sustava. Na takvu konstataciju uvrijedio se igrač Crystal Palacea Andros Townsend.

‘Sramotno je da se u ovo vrijeme prozivaju nogometaši koji na razne načine pomažu humanitarne organizacije.’

Townsend je djelomično u pravu, primjerice najbolji strijelac Manchester Uniteda Marcus Rashford organizirao je 400 tisuća obroka za školsku djecu u gradu i široj okolici, to je zaista prekrasna gesta. Nažalost, to nije dovoljno. Zaposlenicima klubova treba dugoročna sigurnost kako bi mogli prehraniti obitelji, ali dobar dio nogometnih bogataša rekao je NE!

U jednoj instanci mogu čak i shvatiti igrače, ne žele se odreći dijela svojih primanja jer klubovi Premier lige, barem oni najveći mogu bez problema pokrivati plaće običnih zaposlenika, a to odbijaju. Liverpool je u vlasništvu korporacije Fenway Sports Group koja je vrijedna milijarde dolara, a u svom portfelju posjeduje i slavnu bejzbol momčad Boston Red Sox te niz drugih unosnih poslovnih subjekata. Međutim, kada su stvari zagustile, ljude su ostavili na cjedilu, a sebi zadržali bogatstvo.

Na kraju priče sve se svodi na borbu ega. Bogati klubovi žele da se igrači odreknu dijela svojih primanja jer iste ne zarađuju obzirom da nema utakmica, s druge strane, igrači ne žele predati novac smatrajući da njihova obveza nije brinuti o običnim zaposlenicima. Dok običan čovjek muku muči, bogataši sve prepiru tko bi što trebao platiti.

Maske su definitivno pale!