Domagoj Duvnjak, jedan od najvećih hrvatskih rukometaša svih vremena, u ekskluzivnom razgovoru za Sport Klub govori o aktualnoj sezoni u dresu Kiela, porazu od Nexea u četvrtfinalu Europske lige i onome što očekuje u uzvratu. U intervjuu za emisiju 'Jutro SK' prisjetio se i svojih rukometnih početaka u Đakovu, puta preko Zagreba do Njemačke, gdje već gotovo dva desetljeća igra vrhunski klupski rukomet.

 Nedavno ste s Kielom igrali u Našicama protiv Nexea (poraz 33:30). Kako ste doživjeli povratak u svoju rodnu Slavoniju?

“Bilo mi je lijepo, iskreno. Dugo nisam vidio svoje prijatelje i svoju obitelj. Vratio sam se u svoju Slavoniju. Bilo je lijepo sve, osim, nažalost, poraza. I, nažalost, poslije utakmice nisam imao toliko vremena za potpisivanje za najmlađe. Ovim putem se ispričavam, nadam se da će biti prilike, ali tako je to u Njemačkoj – imate točnu satnicu kada je polazak i, nažalost, nisam stigao. Uspio sam se vidjeti s roditeljima, prijateljima iz Đakova i to je ono najljepše.”

Sigurno se bilo lijepo vidjeti s rodbinom i prijateljima. Spomenuli ste rodno Đakovo gdje ste i počeli igrati rukomet. Nakon toga krenuli ste prema Zagrebu, da biste 2009. završili u Njemačkoj, gdje i danas igrate. Jeste li zadovoljni svojom karijerom?

“Ovo mi je 17. ili 18. sezona, nisam siguran, ali jako dugo sam u Njemačkoj. Krenuo sam iz Đakova. Imao sam karijeru, ja bih rekao, savršenu u smislu svog puta. Znači, s kadetima hrvatske reprezentacije osvojio sam zlato, pa s juniorima i onda prelazak u Zagreb iz Đakova gdje sam igrao tri sezone u Prvoj ligi. Mislim da je to bilo najvažnije u ono vrijeme – da je Đakovo bilo stabilan klub, da je igralo Prvu ligu. Nekako mi je to bila odskočna daska da u ono vrijeme odem u jedan jaki Zagreb. U Zagrebu sam proveo tri predivne godine i na kraju otišao u Hamburg 2009. U Hamburgu sam proveo pet godina i evo sada je ovo 13. sezona u Kielu. Iskreno, kad bih se negdje morao vratiti, ne bih ništa mijenjao. Mislim da je karijera jedna predivna. Bogu hvala, nije bilo nekih većih ozljeda. Naravno, bilo je nekakvih ozljedica, ali jedna ozljeda koljena i operacija. Ostalo je sve bilo… Dragom Bogu hvala, sve u redu. Bilo je svega, bilo je lijepih trenutaka, tužnih trenutaka, ali karijera se bliži kraju i pokušavam uživati još u ovom zadnjem dijelu karijere.”

Već ste ranije govorili kako s obitelji razmišljate o povratku u Hrvatsku, ali nakon isteka ugovora s Kielom u ljeto 2027. godine?

“Pa to je nekakav plan. Hoće li doći do toga, vidjet ćemo. Dobro ste rekli, imam još godinu dana, produžio sam na godinu dana, znači isteći će mi ugovor sljedeće godine 31. 6. Plan je nekakav da se vratimo u Hrvatsku. Nedostaje nam Hrvatska, jako dugo smo u Njemačkoj, tako da vidjet ćemo što će biti, hoću li još produžiti koju godinu karijeru ili ne, ali u svakom slučaju veselim se novim izazovima. Nekako bih volio ostati u tom rukometu kojem sam stvarno puno dao, a ono minimalno što bih mogao vratiti – nitko sretniji od mene. Nikada se ne zna. Dobro ste rekli, vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Trenutačno ne razmišljam u tom smjeru, ali nikad ne reci nikad.”

Koje su vam medalje s hrvatskom reprezentacijom najdraže, a koje s klubovima jer poznato je da ste 2013. i 2020, bili i prvak Europe?

“To je jako teško pitanje. Svaki sportaš će vam isto reći, vjerojatno. Svaka medalja je posebna. Kad bih morao birati neku medalju, to je možda ova sa zadnjeg prvenstva koje se igralo u Hrvatskoj i u Norveškoj, gdje mi je, nažalost, pukao list u prvoj, odnosno drugoj utakmici. Ali nekako ta cijela euforija, to što su dečki napravili na terenu kroz cijeli turnir, ostaje u srcu. Nitko nije očekivao da ćemo uzeti medalju, pa možda ta medalja – možda zato što je i zadnja – nekako je posebna. Volim se sjetiti i one medalje 2020. godine kad smo igrali finale sa Španjolskom, nažalost izgubili, ali nekako se sastavila prava ekipa, imali smo odličnu atmosferu. Nismo pobijedili u finalu, ali uzeli smo još jednu medalju za Hrvatsku. Što se tiče klupske karijere ili nekakvih osvajanja titula, to je definitivno naslov prvaka Europe s Hamburgom 2013. godine u Ligi prvaka. I ako bih još morao birati, to je onda prva Bundesliga s Kielom.”

Domagoj, sad ste spomenuli da ste se oprostili od hrvatske reprezentacije, sa srebrnom medaljom na Svjetskom prvenstvu. Međutim, bili ste podrška bivšim suigračima i na Europskom prvenstvu. Bit ćete i na sljedećem Svjetskom. To samo govori o tome koliko vam je stalo uvijek biti uz reprezentaciju. Što je bilo u vama toliko moćno da gotovo nikada niste propuštali nastup za Hrvatsku, što baš nije slučaj u nekim drugim sportovima?

“Moram biti iskren i reći da je prijašnja generacija, kada sam ulazio u reprezentaciju gdje su bili svjetski igrači, koji su osvojili zlatne medalje – da ne nabrajam imena… Kad uđeš u takvu reprezentaciju i kad ti pokažu put po kojem igra ova reprezentacija, to je definitivno požrtvovnost, srce, inat i karakter. Ona ključna stvar je da ne daš nikome da bude bolji od tebe. To je mene vodilo 20 godina reprezentativne karijere. To me vodilo od prvog do zadnjeg dana. Najdraže mi je što sam otišao mirnog srca, mirne duše jer dečki koji su trenutačno u reprezentaciji osjećaju to i to pokazuju na terenu.”

Sljedeće Svjetsko prvenstvo je baš u Njemačkoj, gdje vi igrate, i bit ćete sigurno uz naše igrače. Znamo da tamo živi puno Hrvata. Što možemo očekivati od ove generacije koja je pokazala na zadnja dva velika natjecanja da može biti itekako opasna?

“Definitivno. Smatram da imamo jako dobro posloženu reprezentaciju s par iskusnih i mlađih igrača koji tek dolaze. Vođena s našim Dagurom (izbornik Sigurdsson, op. a.). Znate kako je? Uzeli smo dvije medalje na zadnja dva prvenstva i sad svi očekuju da će se opet uzeti medalja. To nije lako. Ima jako puno dobrih reprezentacija. Ono što od srca želim svim igračima je da jednostavno uživaju u Njemačkoj na prvenstvu. Ima dosta igrača koji su već prošli prvenstvo u Njemačkoj i sigurno znaju kakva će ih atmosfera dočekati, koliko će biti naših navijača. I na valu te nekakve euforije koja se dogodila prije dvije godine, pa onda na ovom prvenstvu, smatram da dečki imaju dobru šansu da budu u vrhu. Hoće li to biti dovoljno za medalju? Ja se iskreno nadam da hoće, a ako ne bude, ono najbitnije je da dečki daju svoj maksimum na terenu. Na kraju krajeva, to se nekad i vrati.”

Možete li reći nešto o izbornicima koji su ostavili dubok trag u vašoj karijeri? Počeli ste kod Line Červara, završili kod Dagura Sigurdssona. Koje su najveće razlike i je li Hrvatskoj baš trebao takav jedan eksperiment sa stranim izbornikom?

“Iskreno, ja sam od svakog izbornika nešto naučio. Po meni je trener – trener, glava te ekipe, bilo to u klubu ili u reprezentaciji. Svaki izbornik imao je ono nešto. Dobro ste rekli, bio sam s kadetima i juniorima kad je izbornik bio Irfan Smajlagić, 2006. smo uzeli s kadetima zlato na Europskom prvenstvu. To je nekakav početak moje reprezentativne karijere. Svaki trener, ponavljam, ima ono svoje nešto. Pokušavao sam uvijek biti korektan prema izbornicima. Mislim da imam sa svim izbornicima stvarno dobar odnos i poslije karijere. To je, mislim, najveća pobjeda od svih tih medalja. Mislim da je to ono najbitnije – da sa svakim trenerom, izbornikom mogu sjesti i popiti kavu u miru. Što se tiče Dagura, mislim da se već puno pričalo i reklo. Ono što je on uveo je nekakva mirnoća koja nama trenutačno odgovara. Definitivno izbornik koji zna svoj posao, osjeti ekipu. Tu nema nikakvih, rekao bih, pravila u smislu da kontrolira ekipu. Njemu je najbitnije ono što se pokaže na terenu. I to tko s kim pije kavu, tko ide spavati u pola dvanaest – on je to ostavio sa strane i to mu ekipa vraća na terenu, definitivno.”

Naravno, neizbježno je pitanje kada ste spomenuli Ivana Balića i još neke igrače. Igrali ste u Njemačkoj protiv najvećih rukometaša na svijetu. Tko je po vama GOAT, najveći svih vremena? Neki kažu Nikola Karabatić, neki Ivano Balić, a ovi stariji spominju Patrika Ćavara. Imate li vi svoj odabir?

“To što ste njih trojicu nabrojali, ja ću vam isto odgovoriti. Nije važan redoslijed, mislim da su to bili stvarno fenomenalni, pravi vrhunski igrači, ali ta trojica su ispisala povijest rukometa.”

A tko vam je bio najveći igrački uzor kad ste se počeli ozbiljnije baviti rukometom?

“To je bilo u ono vrijeme kad je fenomenalna pobjednička generacija osvojila 2003. svjetsko zlato u Portugalu, a 2004. Olimpijske igre u Ateni. Igrao sam srednjeg vanjskog, moj idol je bio Ivano Balić. Kad uđeš u tu reprezentaciju, kad vidiš koliko su to normalni ljudi, pravi sportaši… Ja sam rekao jednom prilikom da su svi u toj generaciji definitivno moji idoli. I oni su mi pokazali kako treba kroz taj put ići u reprezentaciju.”

Za kraj se Duvnjak još dotaknuo Europske lige i uzvrata protiv Nexea, u kojem love odlazak na Final Four:

“Želimo pobijediti sve utakmice, a taj jedini cilj koji još imamo ove sezone je da odemo na Final Four u Hamburg. Bit će jako teško, Nexe je stvarno vrhunska ekipa, što su pokazali u prvoj utakmici – potpuno su zasluženo pobijedili. Dečki su se bacili na glavu i definitivno je zaslužena pobjeda. Evo, ima još taj uzvrat u utorak. Ja se nadam da mi možemo nadoknaditi taj minus i da idemo na Final Four u Hamburg.”