Jedan od najiskusnijih hrvatskih rukometaša, osvajač svjetskog srebra i brojnih medalja s reprezentacijom, Igor Karačić, potpisao je ugovor za RK Zagreb.

U velikom intervjuu za Sport Klub 36-godišnji Igor Karačić otkriva zašto je nakon 16 godina u inozemstvu – od čega zadnjih šest u poljskom Kielceu –  odabrao hrvatskog prvaka unatoč bogatim ponudama, govori o motivaciji, reprezentativnim izazovima i posebnoj vezi s Ivanom Balićem i Domagojem Duvnjakom.

Igore, što je prevagnulo da odaberete RK Zagreb, iako ste imali konkretne ponude iz Kuvajta i Njemačke?

“Najviše je prevagnuo razgovor s obitelji – suprugom, braćom, majkom i ocem. Želio sam ostati na razini Lige prvaka, a Zagreb mi je sve to omogućio. Uz to, blizu sam doma, obitelj mi je nadohvat ruke, uživamo u našem jeziku i državi. Sve što smo mogli dobiti u jednom kompletu – dobili smo. Kad se Zagreb javio, nije trebalo dugo da se dogovorimo i sve je ispalo u najboljem redu.”

Kakvu ulogu očekujete u RK Zagreb u odnosu na prošle sezone u Kielceu i koliko u vama još ima motiva?

“Očekujem identičnu nosivost kao što sam imao u Kielceu. Naravno da ima vatre i želje za dokazivanjem. U Zagrebu je puno mladih igrača koji će me tjerati da dam još koji postotak više. Sve što sam davao do sada – dat ću i ovdje. Ne bi trebalo biti nikakvih problema, samo da nas zdravlje posluži. Vjerujem u ovaj tim.”

Iako ste na koncu puno doprinijeli osvajanju svjetskog srebra, kako je bilo kad ste shvatili da nema vašeg imena na popisu za Olimpijsje igre 2024. te Svjetsko prvenstvo 2025?

“To su bili jako teški trenuci za mene. Prije Olimpijade i Svjetskog prvenstva bio sam dugo u kontaktu s izbornikom. Njegova riječ je za mene bila konačna – kao sportaš to moraš prihvatiti. Imao je svoje zamisli, a na meni je bilo da radim. Na kraju je došlo ono što je trebalo biti – došao sam u reprezentaciju i napravili smo taj uspjeh.

To je bio prelijep period našeg života, pozitivna atmosfera, naši navijači… Ne može se to zaboraviti. Kad se dogodi takav rezultat, oprostiš svima jer znaš da svi žele najbolje za reprezentaciju. Finale Svjetskog prvenstva s prijateljima ostat će mi urezano cijeli život.”

Na SP ste upali kao zamjena za ozlijeđenog Domagoja Duvnjaka. Gdje ste bili kad je stigao poziv i je li proradio hercegovački inat?

“Bio sam na odmoru u Mostaru. Razgovarao sam s izbornikom prije prvenstva, znao je u kakvom ću stanju biti. Moj inat nije mi dao da mirujem – cijelo vrijeme sam trenirao u slučaju da stigne poziv. Bio sam spreman. Nakon Mostara otišao sam u Kielce, odradio bazične pripreme i onda je stigao poziv.

Nije bilo druge nego spakirati stvari i vratiti se u reprezentaciju. Moj cilj je bio pomoći ekipi – pozitivnom atmosferom, stavom i, naravno, na terenu. Svaki igrač je dao 2-3% više od sebe. Svi smo spustili ego, a naši navijači su nas nosili do svjetskog srebra.”

Je li vam to svjetsko srebro najdraža medalja u karijeri?

“Svaka medalja ima svoju priču. Od prvog europskog zlata 2006., pa svjetskog srebra godinu poslije, Mediteranskih igara, pa do 2016. i prve seniorske medalje… Sve imaju draž. Ovo svjetsko srebro ne pamtim po finalu, nego po pozitivnoj atmosferi, punoj Areni Zagreb, cijeloj državi koja je živjela za rukomet. Po meni smo to prvenstvo “osvojili” već pobjedom nad Francuzima i sat vremena slavlja s navijačima u dvorani. Jedna od dražih, ako ne i najdraža medalja, savršen završetak reprezentativne karijere.”

Tko su tri najbolja rukometaša svih vremena po vašem izboru?

“Teško je izdvojiti tri. Iz perspektive, Nikola Karabatić – neprikosnoven, osvojio je sve što se moglo osvojiti i trajao godinama. Mikael Hansen – također osvajač svega. A onda osobno – Domagoj Duvnjak i Ivano Balić. To su ljudi s kojima sam odrastao, trenirao ili igrao protiv njih. Posebno mi je značilo dijeliti teren s takvima.”

Ivano Balić je nakon vašeg poziva u reprezentaciju rekao da će to sada biti “druga priča”. Koliko vam znači njegova izjava i što ste naučili od njega?

“Balić je vizionar i mađioničar. Ima težinu kad on nešto kaže – hvala mu na tome. U počecima mi je brat bio jedini pravi idol, a onda sam na televiziji gledao Balića, Metličića, Lackovića, Džombu, Vorija… Igrao sam na njegovoj poziciji, danima gledao njegove snimke, pokušavao usvojiti nešto. Nikad nismo igrali zajedno, ali bio je na našim treninzima.

Od takvih igrača puno naučiš – sitnice koje kasnije primijeniš u profesionalizmu. Imao sam sreću učiti i od Urošs Zormana, jednog od meni najdražih srednjih vanjskih ikada. Ti igrači ti otvore oči, pokažu nove stvari i podignu te na višu razinu.”