Da je Hrvatski Olimpijski odbor gurnuo zastavu u prave ruke pokazala nam je magistra ekonomije, čija je sportska karijera s onom 'civilnom' iznjedrila šampiona.

Olimpijsko zlato je osvojeno, Barbara je podigla ruke, ali nije tu bilo ludovanja. Njeno lice odavalo je sportaša koji je samouvjereno stigao u ‘svoju arenu’ i nepogrešivo preciznošću jedne magistre elektrotehnike ‘dovršio posao’ i pretvorio jedan olimpijski krug u – zlatni. Bila je to srijeda u kojoj smo nekako bili sigurni, poznavajući sve što je dosad učinila – svjetsko i europsko zlato, da je red na medalju koja je jedina vodi u – vječnost. Kao i mnoge kasnije velike sportske priče i Barbarina je počela u atomskom skloništu, bez zraka i s puno prašine.

“Brat i ja smo došli jednog dana u Barbarinu OŠ i kod njene nastavnice održali prezentaciju džuda, a njoj se to svidjelo. Od prvog razreda osnove škole smo zajedno, proputovali smo cijeli svijet, prošli uspone i padove, doživjeli jako puno lijepih stvari. Koliko nam je bilo teško i lijepo govori i činjenica da smo zajedno i danas” – presretan je nakon točke na i Vladimir Preradović.

Znao je kakav talent ima u rukama, ali dugo je bio sve, i mama i tata, trener, fizioterapeut, psiholog, kondicijski trener. Sjetio se 2014. godine.

“Samo ću vam jednu situaciju ispričati. Nas troje smo se zagrijavali, a pored nas prolazi njemački tim od osam ljudi. Njih je osam, nas je troje, a opet smo bolji” – prisjetio se Preradović.

No, da bi se u Parizu slušala prvi put, nadam se ne i posljednji put “Lijepa naša” ‘kriv’ je uporni učitelj. “U jednom trenutku sam shvatio – ne možemo sami. Gledali smo kako to druge zemlje rade. Odlučili smo promijeniti pristup. U našem Judo klubu Pujanke smo se organizirali, pronašli ljude koji su preuzeli dio tereta, postali smo jedan kompaktan tim koji nas je podigao na tron.”

U kolektivnim sportovima smo imali fantastičnih individualaca koji su osvajali zlatne olimpijske medalje pod različitim zastavama, ali nekako nam iz sportova koji zahtijevaju ‘posebnu vrstu spartanskog odnosa’ postaju ipak nekako draže. Još kad tome pridodamo da olimpijski pobjednik ima u ruci pravu diplomu i perspektivu nakon sportske mirovine tada naš naklon postaje sve dublji i seže do poda.

“Završila sam FESB, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, smjer elektroenergetskih sustava i postala magistrica elektrotehnike. Fakultet je bio jako težak, ali kako sam završila MIOC, bilo je očekivati da ću odabrati nešto slično. Moj smjer je “smjer jake struje”, što bi značilo da mogu raditi na elektranama, dalekovodima, vjetroelektranama i ostalim obnovljivim izvorima energije – pričala je u trenucima kada olimpijskog zlata nije bilo niti na vidiku.

Da je Hrvatski Olimpijski odbor gurnuo zastavu u prave ruke pokazala nam je magistra ekonomije, čija je sportska karijera s onom ‘civilnom’ iznjedrio šampiona. I neka Riva bude puna, posebno mladih, pa neka u Barbari Matić pronađu inspiraciju.