Kolektivnih sportova nemamo jer smo 'ugasili' sva svoja domaća prvenstva, plivanje smo uništili, atletika još 'diše' kao i borilački sportovi i streljaštvo u kojima imao kontinuitet

Prije početka Olimpijskih igara prognozirao sam šest medalja: vaterpolo, Sinkovići, Srbić, Elkasović, Matić, Mektić/Pavić. Nakon 16 pariških dana Hrvatska je osvojila medalju više i može se reći da smo bili tu negdje u granicama – predviđanja i zapravo imamo pravo biti zadovoljni.

Hrvatski sport na Olimpijskim igrama u točno dvadeset godina varirao je od pet medalja 2000. u Sydneyu do sedam u Parizu 2024. Osim ludog Rio De Janeira gdje smo otišli do deset, vrtimo se na pet, šest, sedam.

Naravno, da smo na prvim igrama na kojima smo nastupali imali sportaše koji su odrasli i prošli sustave u bivšoj  države, a tamo od 2012. pa nadalje zapravo možemo pričati o našim hrvatskim proizvodima, jer to su upravo sportaši koji su mahom zapravo bili ‘ratna djeca’ i generacija kasnije.

Kada smo kod kolektivnih sportova na Olimpijskim igrama kako idu godine Hrvatska ima sve više problema. Jedini sport koji je konstanta je – vaterpolo. Iako i tu imamo problema kada riječ financiranje, jer vaterpolo nije sport koji donosi i stvara profit, klubovi nam sve teže drže korak na europskoj sceni kada o Ligi prvaka pričamo, ali tu stvaramo igrače, te se smo tradicionalno u svjetskom vrhu. Iako smo tužni zbog poraza u finalu, Tucak i društvo nisu podbacili ako o medaljama pričamo.

“To nije ništa novo. I bit će sve gore, ako se u Hrvatskoj ne riješi status i financiranje klubova. U tim sportovima su klubovi jezgra, tamo počinju mala djeca te svi mlađi uzrasti. Prioritet za LA mora biti rješavanje statusa i financiranja klubova” – rekao je prije nekoliko dana Zlatko Mateša dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora.

Rukomet nam je u krizi, imamo dva kluba, a jedan mora uvijek biti – prvak. Košarku smo nažalost nepovratno izgubili, što nas posebno boli, u odbojci kao da nismo bili temelj tog sporta u bivšoj državi. Zanimljivo, Srbija i Slovenija su u odbojci postali velesile, a mi se ne možemo plasirati do Lige nacija. Da, sustavno smo uništili klubove u ekipnim sportovima, a s njima i ligaška natjecanja. I onda se zapravo godinama vrtimo oko jedne medalje.

Među sportovima koje smo uništili je i plivanje, atletika u kojoj smo imali dvije dive (Sandra Elkasović  i Blanka Vlašić) drži neku svoju razinu. Mihaljević i Pravdica nisu iz ‘lige šampiona’, treba vidjeti možemo li dočekati Janu Košćak iz Varaždina, koja je u tim mlađim uzrastima pokazivala jako puno. Gimnastika je dobila novo potentno lice u Aurelu Benoviću, Srbić koji nije imao svoj dan može još dosta dati.

U borilačkim sportovima i streljaštvu, koje ionako leže na leđima silnih entuzijasta, a gdje postoji tradicija Hrvatska će i u budućnosti osvajati olimpijska odličja.

Za kraj sam ostavio – tenis. Možda smo trenutno u najvećoj krizi (ženski/muški) od samostalnosti, ali Donna Vekić je zapravo jedna od najvećih naših priča u Parizu. Za mene svakako medalja koja me najviše iznenadila, a treba se nadati da će našoj tenisačici ovo srebro biti ipak odskočna daska da proba ući u sam svjetski vrh. Možda je malo optimistično, no pokazala je da ima u svojoj ruci to nešto.

Na kraju mi je jedino žao Barbare Matić, te fantastične sportašice što se više pisalo pričalo o njenom ocu, nego o njenom zlatu.