Izabrao je skif, strašno tešku veslačku disciplinu, a iza njega će ostati nezaboravna sportska, ali i ljudska ostavština.

Bilo je to utrka života, Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. godine. Damir Martin je krenuo iz bloka na brazilskoj vodi, Novozelanđanin Drysdale i Čeh Synek odmah su dali do znanja da žele samo jedno.

I trajala je ta utrka i trajala, kao da nikad neće skončati, a sama završnica bila je posebno dramatična. Damir je u cilj ušao potpuno poravnat s Maheom Drysdaleom, svi smo skakali i vidjevši zlatnu medalju, Martin od umora nije mogao ništa.

No, trajala je ta provjera, fotofiniš, kao da je organizatoru bilo žao oduzeti nekome zlatnu medalju. I onda šok! Ušli su u istoj sekundi, ali snimka je bila nemilosrdna. Drysdale je slavio za sedam tisućinki, a mi nismo prestali tugovati. Malo se utakmica, mečeva ili utrka pamte kao one najposebnije. Floskula da je srebro zlatnog sjaja nam ide na živce, ali je na ovu utrku primjenjiv.

”Teško je bilo čekati odluku sudaca, da li slaviti ili ne. To je sport. Potrošio sam svu snagu, treći dio utrke pripao je Drysdale. Odlučio sam ubrzati nakon 1500 metara, to je bio plan bez obzira na kojem mjestu bio. U zadnjih 300 metara sam potrošio zadnji atom snage, zadnjih se zaveslaja uopće ne sjećam. Ma ja znam jedino tako, jedino na težak način. To je moj put, nizbrdo se nikada ne dođe do vrha” – rekao je tada Damir Martin.

Izabrao je skif, strašno tešku veslačku disciplinu kao svoju definitivnu veslačku opciju. Pokušavao je u četvercu, prošao sve što se može u veslanju, no njegova obitelj i on sam kao trogodišnjak preživio je vukovarsku tragediju. Otac je iz Vukovara izašao probojem, dok je on s majkom i bratom završio u logoru. No, on je imao sreću, koju nažalost mnogi nisu imali. Pomoću Crvenog križa obitelj se našla u Austriji kod ljudi koji su željeli pomoći, Tristach i Garmisch-Partenkirchen su za Martina značila sretnije djetinjstvo.

Sve do 1996. godine je ostao u alpskim brdima, a onda je definitivno obitelj odlučila vratiti se u Hrvatsku. Kao i svaki klinac pokušao je u nekoliko sportova, na trenutak se zaljubio u plivanje, no tadašnji i današnji trener Petar Kuterovac mu je sugerirao da pokuša neki drugi sport. Zanimljivo, ponovno su se Kuterovac i Martin sreli, sada pored čamca. I u trenutku kada je 2019. godine operirao kuk zapravo je Pero strpljivim i dugotrajnim radom u oporavku vratio Martina na put nekih novih uspjeha, u konačnici i do još jedne olimpijske medalje, one u Tokiju dvije godine kasnije.

Za sebe će reći da je sretan što je izabrao skif, jer tu si zaslužan i ‘kriv’ sam. Inače, Martin često voli promovirati veslanje, sport kao opciju života i tko god ga pozove, tko god želi čuti njegovu životnu i sportsku priču Martin će rado to podijeliti. Jedan je od onih ljudi koji su ti naprosto na prvu prirasli srcu, a da ih uopće niste upoznali.

Nakon što se nije plasirao u finale skifa (samca) na OI 2024. Damir je najavio kraj karijere. I to kakve:  osvojio je čak tri olimpijska odličja (srebro u Londonu 2012. i Rio de Janeiru 2016, bronca u Tokiju), tu su još dva svjetska zlata (2010. i 2013.) i bronca (2011.) i čak pet europskih medalja, od čega su dvije zlatne (2015. i 2016.) i tri srebrne (2010., 2012. i 2017.).

“Možda sam gledao previše filmova s tim nekim nerealnim super happy endom. Kad iz blata i prašine dođeš ipak gore, na sam svjetski vrh. A ne mogu reći da nisam bio na svjetskom vrhu. Tako da, dugo sam i bio gore i pokušavao sam doći do tog zlata. Ali evo, u skifu je to ipak malo drugačija priča. Tu su, kako se kaže, igrači malo jači” – zaključio je Damir Martin.

Chapeaux Martine, odlazi jedan od najdražih!