Počeli smo uživati. Priznajte i u Rusiji, ali i u Kataru drhtali ste kad god bi Hrvatska igrala produžetke. Da ne govorim o penalima. Sinoć niste. Uživali ste jer ste znali da će naša reprezentacija na kraju slaviti. Napisao: Antonio Baković

I to najbolje govori o mentalitetu pobjednika koju ova momčad ima. Produžeci su postali svojevrsno vrijeme u kojem svi igraju, a Hrvatska pobjeđuje i to bez obzira koga Zlatko Dalić uvede u igru. Evo, da je jučer u produžetku ušao Mislav Oršić umjesto Petkovića ja sam uvjeren da bi možda on izvukao neku kontru i bio match winner. Njega nema, ali zato je tu doktor Bruno Petković. Da nije bio on bio bi netko drugi.

Nema tog statističkog modela koji objašnjava prkos i inat ove grupe igrača. Ne da mi se istraživati da bih saznao koliko su raznorazni napredni modeli davali šanse Petkoviću da zabije gol. Vjerojatno jako malo. Neću niti pogledati koliko promila niska bi bila ta ista brojka da će zabiti i Pašalić. Zabili smo četiri. Da je bilo sreće dovoljna bi bila i dva. Da je trebalo – sumnja li netko da ne bismo zabili i pet komada? Ja ne sumnjam.

Kako se dolazi do te mentalne, a posljedično i igračke snage ja ne znam. Niti sam plaćen da to moram znati. Znam samo da je na sličan način Real Madrid osvajao recentne Lige prvaka. Je li Hrvatska Real Madrid u kockastom dresu (Kvadratići? Ha, ha… Kako da ne)? Vjerojatno u ovom trenutku jest. Ova skupina igrača ima muda. Mogu oni pričati o poniznosti koliko hoće, ali kada su na terenu ne igraju kao ponizna škvadra. Više djeluju kao nogometni ratni veterani odnosno mala gupa vojnika koja je preživjela toliko nogometnih ratova da čak i u bitke koje izgledaju uzaludno ulazi sa stavom – popišat ćemo vas. Sjećate se onog filma “300”? I Leonidinog “This is Sparta!”? Mogu zamisliti da je Luka Modrić nešto slično izgovorio nakon primljenog gola za 2-2. “Ovo je Hrvatska!”, dreknuo je Luka prije ulaska u produžetke. Ostalo je već sada povijest. Razbijena nizozemska armija pola sata je gledala kako se veterani sprdaju s njihovim najsjajnijim nogometnim eksponatima. Zašto kažem sprdala? Pa kako biste vi opisali onaj gol Petkovića koji mu nije priznat. Čista dominacija, čisto pišanje po protivniku. Jer, taj gol se mogao zabiti i jednostavnije, ali Bruno je povaljao Bijlowa i ekipu još jednom. Za ekipu na tribinama.

A ekipe je bilo. 20 tisuća grlatih i alkoholom podmazanih fanatika (plus Knoll Doll) gledalo je kako se Modrić i društvo zajebavaju s reprezentacijom koja ne samo da je dobra nego ima i povijesni renome. Povijesnu veličinu. E, pa dame i gospodo. Ono sto je nekad bila Nizozemska to je sada Hrvatska. Ono što je bio Cruyff to je sada Modrić. Po mom mišljenju i veći igrač od slavnog i golemog Johanna.

Hoćemo li osvojiti? Pojma nemam, ali medalja je tu. Bitno je, ali i nije. Jer zapitajte se i guglajte. Koliko reprezentacija u zadnjih šest godina ima 3 medalje s velikih natjecanja. Ili koliko se nacija može pohvaliti s njih 4 u manje od 35 godina postojanja njihove države. Da ne povlačim sad onaj izlizani argument o tome da nas je samo 3 i pol milijuna.

Za dominaciju u svjetskom nogometu nas je očito dovoljno samo 11. Jedanaest poniznih koji su sve samo ne to. Plus dvanaesti Zlatko Dalić.