"Bio sam u finalu AFC kupa s Kuala Lumpurom prije dvije godine i to je stvarno fantastičan uspjeh, vjerojatno najveći uspjeh u karijeri jer Kuala Lumpur je jedna ekipa koja u Maleziji nije nikad ništa napravila. Najbolji rezultat je šesto mjesto i to je nešto onako kao naš Slaven Belupo. Sad zamislite da Slaven Belupo igra finale Europske lige. To je kao znanstvena fantastika..."

Bojan Hodak je mnogim nogometnim obožavateljima u Hrvatskoj nepoznato ime. Riječ je o 54-godišnjaku iz zagrebačkog Trnja koji se prije gotovo tri desetljeća, još u igračkim danima, odvažio te u jugoistočnoj Aziji započeo avanturu koja još uvijek traje.

Danas, kao trener indonezijskog Persib Bandunga ondje uživa status zvijezde. S klubom koji broji preko 15 milijuna fanatičnih navijača, osvojio je dva uzastopna naslova prvaka. Nakon što su se malo slegli dojmovi proslave naslove, Hodak je stigao u naš zagrebački studio na intervju u okviru emisije SK Jutro. Kakav je osjećaj slaviti proslaviti titulu pred tri milijuna ljudi, što mu je prolazilo kroz glavu kad je u oklopnom vozilu morao ići na utakmicu i ima li ambiciju voditi neki hrvatski klub… To su samo neka od pitanja na koja nam je Bojan Hodak dao odgovor u ovom interesantnom razgovoru.

Nedavno ste ispisali povijest indonezijskog nogometa. Odnosno, Vaš Persib je postao prvi klub koji je osvojio dva naslova prvaka zaredom. Kakva je bila sezona i proslava naslova?

Pa je, mi smo prvi koji smo dvije godine zaredom osvojili naslov. Bila je to teška sezona, nije nitko očekivao jer je jako teško osvojiti dvije godine zaredom i mi smo prvi koji su to uspjeli. Sezona nije laka u Indoneziji zbog ogromnih putovanja, to je ogromna zemlja. Proslava je bila luda. Ove godine je bilo više od tri milijuna ljudi na proslavi, zato što smo osigurali naslov tri tjedna prije kraja prvenstva. Prošle godine je spontano došlo dva milijuna. Bilo je tada i četvero mrtvih. Ove godine, na sreću, nije nitko stradao.

Kakva je navijačka atmosfera na utakmicama Persiba? Čitao sam u jednom intervjuu da ste Persib u tom kontekstu usporedili s Hajdukom.

Prvo, to je najveći klub Jugoistočne Azije jer ima preko 15 milijona navijača. To je skoro četiri Hrvatske. Zašto sam usporedio s Hajdukom? Stalno su svake godine u borbi za naslov prvaka i nikako ga nisu mogli osvojiti. Osvojili su dvije titule u 30 godina. Ove zadnje sezone je bilo fantastično. Gdjegod dođemo, ima naših navijača. Po cijeloj Indoneziji, u Singapuru, na Tajlandu, u Kini. Naši navijači se uvijek pojavljuju, tako da imamo podršku svugdje. Na kraju, uspjeh koji su ostvarili zadnje dve godine, mogli smo samo sanjati.

Klub je jedan od starih u Indoneziji?

Je, jedan od starijih, ali nije najstariji. Mislim da je najstariji PSM Makassar, gdje sam bio prije 2020. Ali, Persib je daleko najveći po broju navijača. Taj klub vole ljudi svugdje. Po cijeloj Indoneziji ima navijača. I da, ti navijači su nekad malo preimpulzivni. Svugdje imate baklje, nerijetko se stvore neredi, ali na kraju – to je poseban klub.

Ima li huliganizma s toliko strastvenim navijačima i kako izgledaju najveća rivalstva?

Najveći derbi jugoistočne Azije je utakmica sa Persijom iz Jakarte. Tamo igra naš Marko Šimić. Kad igraju ta dva kluba, gostujuća ekipa od hotela na stadion ide u borbenim vozilima. Mi imamo i neke snimke, to unutra čujete samo udarce, nekakvih boca, štangi, cigli… To su napravili nakon što je jedne godine na naš autobus bače molotovljev koktel – tada su rekli da je to malo previše. I na utakmici se mrze da je to neonormalno. Van terena, ako dođete koji drugi dan, onda je u redu, ali jednostavno na dan utakmice – to je rat. To mi je jedno novo iskustvo. Gdjegod sam radio prije, bilo je rivalstava, ali ne baš ovakvih. Ovo je stvarno fanatično, ali za našu sigurnost je dobro što smo u oklopnim vozilima.

Spomenuli ste to bacanje molotovljeva koktela na autobus. Nije bilo nekih ozbiljnih posljedica?

Nije bilo, ali tada ja nisam bio u klubu. Jedan od mojih pomoćnika koji je tada bio u klubu jednostavno je rekao da je sam sebe upitao: ‘Je li ovo vrijedno, da te zapali netko živog u autobusu zbog toga što igraš za krivi klub?’ To je nešto teško objašnjivo, ali navijački fanatizam ide do toga.

Kad ste pretprošle sezone došli u Persib, klub je bio pri dnu ligaške ljestvice, na 16. poziciji. Kako ste uspjeli zaokrenuti taj momentum i u konačnici došli do naslova.

To je teško meni objasniti, uglavnom igrači to lakše objašnjavaju. Mi smo sigurno imali dobru ekipu, ali jednostavno ti neki odnosi nisu funkcionirali. Prethodni trener i njegov tim prije nisu znali postaviti stvari kako treba. Možda sam ja tu malo bio malo bolji zbog iskustva u jugoistočnoj Aziji. I trenerski stožer koji sam dobio je to bolje prilagodio, smanjio razinu pritiska. U mom klubu je veliki pritisak na igrače i ondje nije lako igrati. Ima puno dobrih igrača, ali nisu svi mogli igrati u Persibu jer je ogroman pritisak na ekipu. Kao, primjerice, kod Hajduka. Kad smo to promijenili, od tog trenutka smo počeli dobivati utakmice i onda je sve išlo lakše. Jedna od najbitnijih stvari za bilo kojeg igrača je samopouzdanje. Kad dobiješ samopouzdanje, već kad izađeš na teren vodiš 1-0. To je odmah ogromna razlika i mislim da je to na kraju bilo ključno da uđemo u tih top 4. Sa 16. mjesta smo ušli u top 4. Imali smo prošle godine taj playoff koji se promijenio u ove sezone. Ali, tada, kad smo ušli u top 4, nekako smo izgledali fizički i psihički najbolji, najgladniji. I čak kad smo već ušli u top 4, ja sam bio dosta siguran da ćemo napraviti dobar rezultat. Na kraju smo osvojili naslov.

Zasigurno su zbog osvojenog naslova očekivanja i pritisak bili još malo intenzivniji u nedavno završenoj sezoni. Kako ste se nosili s tim?

Mogu reći da čak nije bilo pretjeranih očekivanja, baš zato što u povijesti nije bilo momčadi koja je dvije godine zaredom osvajala naslov. Jednostavno su svi očekivali da ćemo biti tu negdje, da imamo dobru ekipu, a sad da ćemo biti prvi, drugi, treći, to nitko nije očekivao. U zadnjoj utakmici polusezone, mi smo zasjeli na prvo mjesto i od tog trenutka smo samo povećavali tu razliku između nas i drugoplasirane ekipe. Na kraju je izgledalo dosta lagano, ali u stvari mislim da je bilo puno teže nego prve godine, jer uvijek je lakše osvojiti naslov, nego ga braniti.

Već ste sami spomenuli da se format lige mijenjao. Ove sezone se igralo u onom tradicionalnom ligaškom sustavu. Čuo sam da ste gotovo prespavali taj trenutak kada je vaš klub matematički osigurao naslov prvaka.

Promijenio se taj sistem i mislim da će ga upotrebljavati i dalje. Su vidjeli da taj format play-offa baš nije najbolji. Ali interesantna je stvar da naš klub nikad nije osvojio naslov do ove godine u normalnom ligaškom sistemu. Uvijek su osvajali to u nekakvom doigravanju. Istina je (da sam skoro prespavao utakmicu, op.a). Izgubili smo svoju utakmicu. Igrali smo na jednom otoku protiv Madura Uniteda koji je na granici s Filipinima. Ima tri i pol sata leta od Jakarte. Nama je trebalo sedam-osam sati da dođemo kući. I bili smo svi umorni, ujutro smo imali oporavak, a popodne sam otišao spavati. I kad sam se probudio, drugoplasirana momčad je vodila u svojoj utakmici, mislio sam da neće biti ništa. A onda, odjednom sam čuo petarde, navijanje, sirene… Odmah sam znao da se nešto dogodilo. Vidio sam da su protivnici izjednačili u zadnjoj minuti i da smo postali prvaci.

Prvenstvo se zaključili na svom terenu, već se znalo da osvajate naslov, ali u tom zadnjem kolu su vam bile uručene medalje i pehar. Opišete nam malo atmosferu, kako je to izgledalo?

Vrlo jednostavno. Minutu prije kraja dogodio se prekid utakmice. Naši navijači su zapalili 200 baklji, nije se više ništa ni vidilo ni čulo, svi su utrčali su na teren. Bio je problem kod dodjele naslova da smo trebali na terenu dobiti nagrade, medalje i pehar. Nisu to mogli, nego su nam ih uručili u VIP prostoru, dok su navijači bili na terenu.

Stadion je bio prepun, pretpostavljam.

Zadnja tri kola je stadion bio kompletno rasprodan. Zvalo se, urgiralo, nije bilo šanse da itko dobije karte. I predsjednik kluba nije mogao urgirati. Sve je bilo rasprodano, blokirano, daleko naprijed. Meni su došli prijatelji iz Hrvatske. Njima sam osigurao karte davno prije. Mi svi imamo određen broj karata, ali ljudi koji su zvali zadnji tjedan nisu imali šanse. Teoretski nije bilo moguće da dobijete kartu, jednostavno ih nismo mogli nabaviti.

Osim toga što ste osvojili dva vezana naslova prvaka, imate i dvije nagrade za najboljeg trenera godine u Indoneziji gdje uživate status zvijezde što i ne čudi kada je sami klub toliko popularan. Kako izgleda vaša svakodnevica u Indoneziji, možete li se uopće normalno prošetati ulicama?

Pa, vikendom sigurno ne. Vikendima dolazi puno ljudi iz Jakarte. Mi smo na malo višoj nadmorskoj visini, okruženi vulkanima, malo je hladnije. Zato puno ljudi dolazi tu za vikend, na provod. Shopping centri su puni, tako da vikendom nitko od nas ne ide ondje jer se jednostavno ne može izaći van, svi te blokiraju. Ljudi hoće se sliku i tamo je to jednostavno normalno. Ove druge dane, tražimo svugdje nekakav zadnji ulaz, na taj način se skrivamo. To je kao da smo zvijezde nekakve, ali to je jednostavno postao naš način života tamo i nekako se nosimo s tim.

Bude li to iscrpljujuće?

Pa bude, da, da. Čak sam počeo prvi put kuhati doma jer mi se jednostavno ne da ići vani.

Kakav je općenito život općenito u Indoneziji?

Osim što su ljudi ludi za nogometom, karakteristika su velike gužve u prometu. To su veliki gradovi. Moji grad ima 3 milijuna ljudi, Jakarta ima 20 milijuna stanovnika. Bali je otok koji ima 5 milijuna. Surabaya ima par milijuna ljudi, tako da u svim tim velikim gradovima, ljudi uglavnom idu u shopping centra jer je vruće. Ali, uvijek su svugdje velike gužve u prometu. Jednostavno, to su takve zemlje sa ogromnim brojem ljudi u jugoistočnoj Aziji. Ipak, uvijek si možete organizirati život, znači mi se uglavnom bavimo nekakvim futsalom, badmintonom, uvijek nađeš nešto gdje ćeš se zabaviti, ali većinu vremena provodimo doma pred ekranima, gledajući utakmice.

Smeta li vam ili godi što ste u Hrvatskoj relativno anonimni usporedi s tom razinom popularnosti koju uživate u Indoneziji?

Veliki je plus što nas u Hrvatskoj nitko ne smeta, možeš uživati. Nitko ti neće doći tražiti slikanje, tako da svi mi uživamo ovdje i na kraju – imamo svoj mir.

Bude li vam malo neobično kad sletite u Zagreb, onda nema više tog traženja slika?

Prvih par sati još uvijek se bojiš da će ti netko naletiti, tražiti fotku, daviti te, grliti, ali onda se navikneš.

U Persibu je i izuzev vašeg prisustva jak hrvatski utjecaj. Imate u svom stožeru hrvatske trenere, a također i Mateo Kocijan, bivši igrač Slaven Belupa, igra u vašem klubu. Kako su se oni priviknuli na Indoneziju i koliko vam znači imati hrvatsko prisustvo u svakodnevnom životu?

Prošle godine sa mnom je bio Miro Petrić, on je i ove godine s nama kao fitness trener. Prošle godine je bio Goran Pavlić, ove godine Igor Tolić, oba dečka koji su tu iz Trnja i Zagreba sa mnom, koji su tu odrasli, igrali u Trnju prije. Mislim da će doći još jedan trener golmana dogodine, ali neću mu još reći ime. Kocijan ove godine igra dosta dobro, svi su oni radili dobar posao, sve njih ljudi cijene tamo. Sigurno je to dobro za našu promociju. Sad sam imao poziv od par menadžera koji traže hrvatske trenere, hrvatske igrače i to je na kraju za sve nas dobro. Za nogomet, za naš biznis. Svi oni mogu dobiti nekakve poslove i to je najbitnije.

Osjetili se možda da je većina tih europskih igrača za klasu bolja kada dođu u indonezijski nogomet?

Pa je, ima strašno puno Južnoamerikanaca koji dolaze, Brazilaca pogotovo, nešto malo Argentinaca… Ali europski igrači su najzastupljeniji tamo, najviše iz Nizozemske jer je to bila njihova kolonija pa je normalno da se dovode igrači iz njihove lige. Ti igrači rade razliku, pogotovo fizički, ali ima i dobrih lokalnih igrača, koji nisu loši, koji mogli bi igrati negdje u Europi. Ali, jednostavno u mlađim kategorijama im fali malo tog iskustva, malo rada i taj omladinski pogon je njihov problem gdje bi oni mogli puno puno napredovati u budućnosti.

Već ste djelomično i odgovorili na ovo pitanje, ali kako to da jedna tako mnogoljudna zemlja, od oko 300 milijuna stanovnika, u kojoj su ljudi fanatični oko nogometa, nije zapravo neki faktor na međunarodnoj nogometnoj sceni?

Počeli su biti faktor, jer imaju te strane igrače. Recimo ima jako puno Nizozemaca koji imaju nekakvu indonezijsku krv, kojima je netko od roditelja ili djedova i baka bio iz Indonezije. Trenutni predsjednik Saveza je počeo gurati taj sistem i mislim da nešto mogu napraviti u budućnosti. Njihov problem je isti kao problem svih zemalja u Aziji, osim možda Japana, Koreje i Irana koji već imaju tradiciju u omladinskom pogonu. Svi ostali imaju taj problem da su njihovi omladinski pogoni dosta slabi, prekasno počnju igrati nogomet. I njihovi igrači u tim omladinskim pogonima nemaju dovoljan broj natjecateljskih utakmica i to im fali da postanu još bolji. Naši klinci počnu igrati natjecateljski nogomet s osam godina, onda kad navrše 18, već su desetak godina u prednosti u odnosu na klince koji počnu s 15-16 godina, znači to je ogromna razlika. I zato su klinci u Europi i Južnoj Americi nego u Aziji. A to je općenito problem cijele Azije.

Idemo se malo vratiti Vama…Već ste rekli, Zagrepčanin ste iz Trnja. Bili ste prvo igrač, a onda tek trener. Kako je krenuo Vaš nogometni put?

Cijeli život, do 25. godine sam proveo u Trnju, a onda sam otišao u Aziju. Tu sam prošao u Trnju sve omladinske pogone, igrao sam nešto po tim Prvim B i drugim ligama. U Vrapču, Ponikvama, Dragovoljcu i od tamo sam otišao 1996. u Singapur i Hong Kong. Tamo sam igrao pet godina. Goran Pavlić, koji je sa mnom igrao u to vrijeme i već je imao iskustva u Aziji me zvao da dođem. Nakon toga on je bio moj pomoćnik kao treneru, tako da smo uvijek bili povezani nekako. Bio sam u Aziji, nakon toga ostao trener u omladinskim pogonima. Završio sam u Hrvatskoj akademiju i počeo sam raditi prvo u Maleziji. Bio sam iza toga u Kambodži, Kini, par puta u Indoneziji, par klubova u Maleziji… Vodio sam i mladu reprezentaciju Malezije. Tako da mogu reći da sam imao dosta uspjeha. Osvojio sam dosta trofeja tamo i to mi je otvorilo vrata. Sad će biti skoro 30 godina da sam tamo. Nije lako jer tamo nemate kumove, stranku i slično, kao ovdje kod nas u Hrvatskoj. Tamo vas može pogurati jedino rezultat.

Spomenuli smo taj početak vaše trenerske karijere. Započeli ste ga odmah u Aziji. Vodili ste UPB My Team, momčad iz Malezije i početak je bio vrlo specifičan. Naime, ta momčad se skrojila putem jednog reality showa. Ispričajte nam kako je to izgledalo.

Je, to je bio reality show gdje smo išli po cijeloj Maleziji, u svaki state, što je nešto kao naše županije. Iz svakog statea smo uzimali po tri grača. Nakon toga smo ih imali preko 40. Poveli smo ih u kamp, igrali prijateljske utakmice, čak smo leteli u Manchester privatnim avionom, igrali smo prijateljsku utakmicu protiv Manchester Uniteda na Old Traffordu. Na kraju, kao cilj svega, igrala se i prijateljska utakmica protiv mlade reprezentacije Malezije. Izgubili smo 2-1, ali svi su bili super zadovoljni. To finale se igralo pred 80.000 ljudi. I na kraju je čovjek koji je sve to započeo, a kasnije je bio i ministar sporta, krenuo u to, uzeo je klub s dna druge lige. Uzeli smo dosta tih mladih igrača iz showa i nakon sljedeće godine smo ušli u prvu ligu i to je bio nekakav početak.

Vaš najveći uspjeh je vjerojatno plasman u finale AFC kupa, ekvivalenta Europske lige u Europi. Ispričajte nam više o tome.

Bio sam u finalu s Kuala Lumpurom prije dvije godine i to je stvarno fantastičan uspjeh, vjerojatno najveći uspjeh u karijeri jer Kuala Lumpur je jedna ekipa koja u Maleziji nije nikad ništa napravila. Najbolji rezultat je šesto mjesto i to je nešto onako kao naš Slaven Belupo. Sad zamislite da Slaven Belupo igra finale Europske lige. To je kao znanstvena fantastika. Mi smo to uspjeli, nekako su nam se poklopili rezultati. Imali smo jednu borbenu ekipu, prošli smo dvije utakmice na penale, tako da smo uspjeli napraviti jedan pravi rezultat. Izgubili smo u finalu od jedne ekipe iz Omana koja je bila daleko bolja. Tada je Branko Ivanković bio izbornik Omana. Ta ekipa koja je igrala protiv nas je imala 6-7 igrača koji su igrali za reprezentaciju Omana. Izgubili smo 3-0. Mi smo imali šanse, propustili smo ih, a oni su nas kaznili u sljedećem napadu.

Spomenuli ste Branka Ivankovića, on je samo jedan od hrvatskih trenera koji rade u tim nogometno egzotičnim zemljama. Primjerice i Kruno Jurčić je nedavno sa svojim Pyramidsom osvojio Afričku ligu prvaka. Zbilja hrvatski treneri grade renome u tim nogometno manjim zemljama.

Vani je imao strašno puno hrvatskih trenera koji rade fantastično i imaju rezultate koje kod nas možda dovoljno ne cijene. Kod nas dovode Talijane koji ne mogu dobiti posao u Italiji i guraju ih tu u klubove gdje ne mogu raditi i gdje ne donose ništa. Branko Ivanković je jedan od najuspješnijih hrvatskih trenera. Meni je bilo smiješno kad sam radio za AFC, kad sam sa Irancima pričao o njemu. Oni su se ustajali sa stolica od poštovanja, kad sam rekao da ga poznajem.znam, Imate Dragana Talajića u Bahreinu isto, imate Krunu Jurčića, koji radi super rezultate… Imate još došta trenera za koje vjerojatno niste čuli. Svugdje ima naših trenera. Samo što kod nas svi misle da to nije dovoljno dobro. U svim tim ligama nije lako biti prvi, nije lako osvojiti neki trofej, nije lako napraviti rezultat. Što se tiče trenerskog kadra, Hrvatska nikad ne mora brinuti. Možda nedostaje malo respekta, možda nekad jednostavno i domaća javnost to ne prepoznaje dovoljno. Stalno mislimo da su ti strani treneri bolji… Pa i nisu baš bolji.

Vidjeli smo ove sezone tu trojicu Talijana u HNL-u. Cannavaro, Gattuso, Coppitelli… Nijedan se nije baš dobro proveo.

Coppitelli je čovjek koji je u Osijeku dobio prvi trenerski posao. Oni njemu daju Osijek, klub koji ima tradiciju. Uvijek su bili fantastični u omladinskim pogornjima, u skautiranju. Uvijek su imali ograničen budžet, ali i sjajne trenere. A onda dovedu čovjeka koji u životu nije radio u seniorskom nogometu. To su neke stvari koje su mi nerazumljive.

Za sami kraj razgovora vratimo se još malo Vašoj priči. Još vas godinu dana ugovora veže sa Persibom, napadat ćete i treći uzastopni naslov prvaka. Što nakon toga? Ostajete li u Indoneziji i imate li možda ambiciju vratiti se u hrvatski nogomet?

Nema nikakvih planova u nogometu, ne možete imati planove. Englezi dobro kažu da si dobar koliko je dobra bila tvoja zadnja utakmica. Ako izgubiš tri utakmice, čekaj četvrtu, poziv predsjednika i spakiraj torbu. To je jednostavno tako u profesionalnom nogometu. Nemam u ovom trenutku nikakvih planova, ciljeva. Jednostavno je teško planirati dugoročno. Prvo ćemo krenuti u tu treću sezonu, probat ćemo napraviti što bolji rezultat i eventualni iskorak u AFC kupu. Što će se dogoditi nakon toga, gdje ću ići kasnije, u ovom trenutku ne znam, vidjet ćemo. Često me pitaju želim li se vratiti u Europu… Ne znam, nemam taj pritisak. Ako se neka prilika otvori – super. Ako ne, opet je dobro. U Aziji imam veliko ime i tamo mogu lakše naći posao. Stoga, u ovom trenutku ne znam hoću li se vratiti ili ne.