Napustio nas je hrvatski George Best. Volio je život, ali s loptom je mogao kao što nitko nikad nije.

Nekad je Dinamo putovao vlakom, i tako negdje u Rumi Stjepan Lamza se okrenuo Krasnodaru Rori i pitao:
“Kraso, a s kim igramo?”

“Zvezdom!”

Svi su se okrenuli, punih gaća jer bio je to veliki derbi, utakmica prije koje su svi drhtali. E, to je bio Stjepan Lamza. Svi su se bojali njega, a on je bio flegma. Zašto? Zbog toga što je bio samouvjeren, nogometno beskrajno talentiran, čovjek odluke. Netko tko je s jednim potezom mogao odlučiti utakmicu.

Potpuno nekonvencionalan, osim nogometa, Štef je volio ljude, volio je zatvoriti Splendid na Zrinjevcu, znao je zaspati na klupi, znao je pola plaće ostaviti u kadrovskoj službi od svih kazni koje je pisao Branko Zebec.

“Štefa ćemo kazniti, ali od mora igrati.”

Zebec i Lamza, neka se nitko ne uvrijedi bili su autori osvajanja Kupa Velesajamskih gradova 1967. Dva boema, dva beskrajno dobra nogometaša i dvije veličine. Zebec strog, Lamza plah, dječački uvijek zaigran.

Imao sam tu sreću upoznati hrvatskog Georgea Besta. Moj otac, nogometni trener i veliki Dinamovac mi je toliko puta u životu govorio da je Lamza bio bolji od Prosinečkog, Bobana, Modrića.

“Stjepan Lamza je najbolji Dinamov nogometaš. Nitko nije mogao sam. Eto, usporedi to s Maradonom u Napulju. A Lamza je.”
Uvijek s posebnim poštovanjem sam pristupao Stjepanu Lamzi. U nekoliko napravljenih intrevjua uvijek je ponavljao:

“Nogomet je bio moj život, a Dinamo jedina ljubav. I sada kada su mnogi protiv Zdravka Mamića, ja jednostavno ne dam na Dinamo. Ni ja, ni Zebec, pa ni Mamić, nitko nije Dinamo. Mi smo samo protagonisti, putnici kroz vrijeme, a malo d će uvijek biti tu. Bili smo klub kojem se divila Europa, pa mi smo mazali Juventus i Barcelonu. Mi smo bilo prototip nogometa kakav se kasnije igrao. Uvijek bi nam Zebec govorio – lopta je dečki samo naša i ne smijemo izgubiti. Kad je kod nas, ne može biti kod suparnika. Bili smo strah i trepet, ali smo uvijek bili škvadra. Jedino nam u jugi nisu dali da budemo prvaci.”

Nakon što je pao s balkona Vile Rebar, Lamza je izgubio mogućnost otići u neki od najvećih svjetskih klubova. Premda nije bilo tada puno novca, nakon što je odigrao vjerojatno najveću pojedinačnu utakmicu jednog igrača u povijesti protiv Eintrachta iz Frankfurta, odnio Dinamo u finale, karijera se ugasila. Nije zaradio novac, živio je skromno, u starosti i teško, premda mu je Dinamo pomogao. Najviše Rudolfu Belinu, njegovom suigraču, ali nisu zaboravili niti Štefa.

Dinamo je imao velike generacije, svatko ima neku svoju koju voli i obožava. Moj glas ide Zebecu, Štefu, Žogi, Zambati, Rori.

I zato bum večeras sa suzom u oku popio jedan gemišt. Bok, gospon Lamza!