Pele, Pele i Pele - ponavljao je otac, kasnije u redakciji Miro Rede, koji je osobno poznavao Kralja nogometa! Nije to tvoj Diego. Nikad ih nisam zavolio navijački iako su sve Peleove momčadi, a meni najdraži Seleçao sa Zicom, Socratesom i Falcaom ovoj čarobnoj igri udahnuli dušu. I kasnije Romario i Bebeto, te kao posljednji Rivaldo, Ronaldinho i najveći od njih Ronaldo Fenomeno.

Postoje reprezentacije koje obilježe jednu epohu, postoje reprezentacije koje su više puta osvojile naslov, ali nitko nije – Brazil. Nogometna civilizacija koja je desetljećima živjela iznad rezultata, iznad tablica i iznad obične sportske logike. Za milijune ljudi Brazil nikada nije bio samo reprezentacija. Bio je simbol.

Zato se o velikim brazilskim generacijama govori drukčijim tonom nego o bilo kojoj drugoj reprezentaciji. Dok se za druge pamte pobjede, za Brazil se pamte osjećaji. Dok se za druge prepričavaju trofeji, za Brazil se prepričavaju potezi. Njegovi najveći igrači nisu ostali upamćeni samo kao sportaši nego kao mitske figure, gotovo božanstva jedne igre koja je u njihovim nogama izgledala jednostavnije, ljepše i slobodnije nego igdje drugdje na svijetu.

Za generacije koje su odrastale prije ere interneta i društvenih mreža, Pelé nije bio samo nogometaš. Bio je lice nogometa. Njegovo ime bilo je poznato i ljudima koji nikada nisu pogledali utakmicu. Tri svjetska naslova, bezbroj golova i ona gotovo dječačka lakoća kojom je igrao stvorili su osjećaj da promatramo čovjeka zbog kojeg je se rodio pojam koji je postao sinonim za Brazil – Jogo bonito, lijepa igra.

To nije bila taktika. To nije bila filozofija zapisana u knjigama. To je bio osjećaj. Uvjerenje da pobjeda nije potpuna ako nije ostvarena sa stilom. Da nogomet pripada publici jednako koliko i igračima. Da je dribling ponekad jednako vrijedan kao i pogodak, kako je uvijek govorio Amigo Mandić, legenda hrvatskog sportskog novinarstva. Možda nijedna reprezentacija nije bolje utjelovila taj ideal od brazilske momčadi iz 1982. godine. U njoj su igrali Zico, Paulo Roberto Falcão i Sócrates.

Ta je momčad igrala kao orkestar. Dodavanja su bila ritam, kretanje melodija, a napadi improvizacija. Mnogi nogometni zaljubljenici i danas tvrde da je to najljepša reprezentacija koju su ikada gledali. Ironično, nije osvojila Svjetsko prvenstvo. Zaustavila ju je Italija u jednoj od najpoznatijih utakmica u povijesti nogometa. Jer i dan danas danas se mnogo češće govori o Sócratesovim dodavanjima, Zicovoj genijalnosti i Falcãovoj eleganciji nego o konačnoj tablici tog prvenstva.

Nakon njih došla je nova generacija. Možda manje romantična, ali jednako veličanstvena. U središtu te priče nalazili su se Romário i Bebeto. Njih dvojica simbol su Brazila iz 1994. godine, reprezentacije koja je vratila naslov svjetskog prvaka nakon dvadeset četiri godine čekanja. Bio je to drukčiji Brazil od onoga iz 1982. Manje poetičan, pragmatičniji, taktički odgovorniji. Neki su govorili da je izgubio dio svoje čarolije. Ali onda bi lopta stigla do Romária.

Njegova igra bila je dokaz da genijalnost ne mora biti spektakularna. Nije radio deset driblinga. Nije tražio pozornost. Samo bi se pojavio na pravome mjestu u pravome trenutku. Kretao se kroz obrane poput čovjeka koji zna nešto što drugi ne znaju. Njegovi golovi često su izgledali jednostavno, ali upravo je u toj jednostavnosti bila njegova veličina.

Bebeto je bio savršena nadopuna. Inteligentan, elegantan i nesebičan. Njihovo partnerstvo djelovalo je prirodno, kao razgovor dvojice prijatelja koji se razumiju bez riječi. Kada je Bebeto nakon gola na Svjetskom prvenstvu 1994. počeo njihati zamišljenu bebu u naručju, nastala je jedna od najslavnijih proslava u povijesti nogometa. Taj je trenutak postao simbol Brazila jednako kao i sam trofej.

Posljednji čin Seleçao je odigrao Ronaldo Fenomeno. Nikada prije nije postojao napadač koji je kombinirao takvu brzinu, snagu, tehniku i instinkt za gol. Kada bi krenuo prema vratima, izgledalo je kao da se igra ubrzava samo za njega. Branitelji su znali što će učiniti, ali ga nisu mogli zaustaviti. Njegovi driblinzi pri punoj brzini djelovali su protivno logici ljudskog tijela. Prije teških ozljeda mnogi su vjerovali da gledaju najtalentiranijeg napadača kojeg je nogomet ikada proizveo.

Sudbina ga nije štedjela. Ozljede koljena gotovo su uništile njegovu karijeru. Mnogi su ga otpisali. Mnogi su vjerovali da se nikada neće vratiti. A onda je došlo Svjetsko prvenstvo 2002. Ronaldo se vratio iz tame i postao junak. Osam pogodaka, naslov svjetskog prvaka i dva gola u finalu. To nije bila samo sportska pobjeda. Bila je to jedna od najvećih priča o povratku u povijesti sporta.U istoj generaciji igrali su i Ronaldinho i Rivaldo, umjetnici koji su posljednji put svijetu pokazali ono staro brazilsko lice. Osmijeh, improvizaciju i radost igre.

Sve nakon toga, a to je gotovo dva i pol desetljeća Brazil je imao nekoliko ogromnih talenta, ali nije imao momčad. I dramatičan poraz 7:1 na Marakani 2014. godine je najveća sramota u povijesti. Navijači su dvoboj s Marokom na startu ovog SP-a usporedili s tom traumom. Nije se te večeri na MetLife Stadium znalo tko je Maroko, a to Brazil. Ima tu još prostora i ništa nije gotovo, ali nema više Brazila za kojeg su igrali bogovi.