Dinamo, koliko god ima talenta, koliko god dobro odigrao, nije izdržao zbog toga što je suparnik momčad koja igra u prvenstvu iz tzv. Lige petice. To su te 'sitnice'.

Bio je to još jedan tužan kraj – a’la Dinamo. Bjelica – Šahtar, pa Monaco. Simbolike ima, ali nije to Bjeličina karma, već ono plavo prokletstvo smještenu u ruševinam! Trebali su dugo slaviti – zajedno raspoloženi i razigrani Dinamovi nogometaši i 12.436 fanatičnih gledatelja koji su riskirali upalu pluća zbog Franje Tuđmana, HDZ-a, crkvenih vlastodržaca i svih vlada RH od 1990. koje nisu izgradile stadion. To su heroji, koji su ostavili 100, 200 eura da bi gledali svoj klub od mene imaju dubok naklon. No, za utjehu nije im prvi ni posljednji put iako su realno Modri baš zaslužili sva tri boda u redizajniranoj i najglamuroznijoj Ligi prvaka.

Sergej Jakirović je dobio javnu pohvalu Nenada Bjelice. Bila je to trenerska solidarnost, jer, naravno da Dinamo u fizičkom smislu ne bi mogao u maksimirskom ‘bazenu’ odigrati takvu utakmicu da nije tako dobro pripremljena, ali trener iz Osijeka je u samo nekoliko dana pokazao što je sve to Velimir Zajec izgubio sa Sergejom Jakirovićem. I o ‘pokojnicima’ sve najljepše, ali tko može oprostiti Jakiroviću što je godinu dana ignorirao Arijana Ademija. I onda u nemogućim vremenskim i terenskim uvjetima kapetan koji ima namjeru završiti karijeru u Šibeniku odigra sjajnih sat vremena. Možda i ponajboljih od kad se vratio nogometnu nakon nesretne suspenzije.

Da Nenad Bjelica zna trenerski posao nitko nije sumnjao, a da mu austrijski kolega, premda vodi Monaco, a vodio je još neke jake klubove mora čvrsto stisnuti ruku zbog toga što ga je nadigrao, zapravo je najbolja vijest za Dinamove čelnike, a najlošija za Gennara Gattusa. Odigrao je s tri stopera koja se nikad prije nisu zajedno ni tuširali, u rasporedu 3-5-1-1, a momčad je izgledala kao da ju Bjelica vodi dvije godine.

U obrani vrlo dobri (osim dvije, ali samo dvije ozbiljne pogreške, koje su po Dinamov puk nažalost bile kobne), u sredini sjajni Ademi i Mišić, te dva odlična beka s kojima mirno spavaš.
Petar Sučić je odigrao u maniri najboljih utakmica Silvija Marića, dugogodišnjeg miljenika BBB-a, s tim da je zabio gol kakav Mara ne bi mogao nikada. Pokazao je Mate da nećemo predugo plakati za Epic Brozom. Nema tog djela terena gdje nije bio, nema tog mjesta na koje nije stigao, da, ima nešto što je davno imao Ivan Gudelj legendarni Hajdukov igrač. Dva pravca, ogromno srce i nikad se ne predaje.

A jedan nesuđeni hajdukovac Martin Baturina još jednom je odigrao kao Dani Olmo kojeg je vodio Nenad Bjelica. Pokazao je svim Monacovim znalcima kako on zna ‘španati’. Da i on je pod Dalićevom kupolom i to je to bogatstvo koje Dinamo ima, a iz kojeg će profitirati Vatreni. I zbog kojeg je šampion svih ovih godina. Još kad tim mladim, a već liderima igre dodamo Stojkovića i Kačavednu, onda je to taj širok i klasan kadar o kojem je Bjelica pričao.

I da se nije igralo u ‘bari’ vjerujem da bi i Bruno Petković bio mrvicu bolji, a to bi bilo dovoljno da momčad iz Kneževine koja je u Zagreb stigla s šest pobjeda i jednim remijem u svim natjecanjima ne provuče na ostacima antičkih ruševina u Zagrebu.

Bjeličina taktička zrelost je na nivou višem nego u prvom mandatu, a u pet dana je momčad jedino mogao dignuti mentalno, što je i uspio. U prvenstvu možemo očekivati strogo kontrolirane utakmice u kojima Bjelica divlja ako primi pogodak, koje će svojom pragmatičnošću dobivati, a u Ligi prvaka Dinamov navijač još može očekivati pokoji ozbiljan ‘fajt’.

A zašto Dinamo nije nadjačao Monaco, koji ima i talent i klasu. Samo zbog toga što momčad iz Monte Carla igra u jednom vrlo kvalitetnom prvenstvu iz Liga petice, u kojem se stječu navike koje je momčad Adija Huttera prezentirala u posljednjih dvadeset maksimirskih minuta. O svom domaćem prvenstvu bi morali već jednom početi razmišljati.