Sammirovu karijeru obilježili su nesportski život, noćni izlasci i mamurni dolasci na treninge. No usprkos svemu, i dan danas pokazuje da talent jednostavno nikad ne blijedi
PIŠE: Ivan Blažević
Nakon prve polufinalne utakmice Hrvatskog kupa teško je ne sipati hvalospjeve čovjeku odluke.
Jorge Sammir Cruz Campos, ili kako ga svi znamo, jednostavno Sammir, u Koprivnici je pokazao da će, koliko god ozljeda, padova i nazadovanja u karijeri prošao, uvijek ostati jedan od najboljih virtuoza koje je HNL u svojoj povijesti imala prilike vidjeti.
Malo toga napravila je Lokomotiva u prvom poluvremenu, mogli su Apotekari na predah otići i s uvjerljivijom prednošću. U nastavku su stali, no Lokosi osim neke ravnopravnosti, na terenu nisu ponudili ništa posebno. A onda je ušao karizmatični Brazilac. Brazilac koji je u sebi uvijek imao nešto posebno, koji nas je toliko puta u dresu Dinama natjerao da nakon njegovih pogodaka gledamo ponovljenu snimku raširenih zjenica i otvorenih usta. Ono što je bitno, Brazilac je to, kojeg bi šira javnost vjerojatno voljela još više da nije bilo njegovih silnih prijestupa, noćnih izlazaka i mamurnih dolazaka na treninge. Brazilac koji bi, da nije bilo toliko incidenata koji su u karijeri vrhunskog sportaša jednostavno nedopustivi, vrlo vjerojatno danas bio mnogo veći igrač nego što jest, koji bi u tom slučaju iza sebe imao mnogo bogatiju karijeru.
Na teren je utrčao u 66., a već dvije minute kasnije uslijedila je prekrasna dijagonala, asistencija upućena s takvim osjećajem i preciznošću da se Čokaj nije morao ni namještati. Volej je bio fantastičan, u to nema sumnje, ali Sammir zaslužuje barem pola kredita. Donio je još nekoliko sjajnih odluka, nekoliko puta lijepo raširio igru, stao na loptu, nekad i jednostavno predao prvom čovjeku do sebe. Ukratko, može se reći da je pri svakom posjedu donio najbolju moguću odluku za svoju momčad.
12 minuta kasnije još jedan sjajan prodor nakon kojeg je samo ‘pomilovao’ loptu kako bi prošla iza zadnjeg čovjeka i stigla do Tolića koji je prekrasnim lobom okrenuo utakmicu.
Dobro je znao Goran Tomić što će sa Sammirom, koji se oporavlja od ozljede i još ne može pružiti 90 minuta na vrhunskoj razini. Dobro je znao da će Sammir dati najviše kad je najpotrebnije, da još uvijek ima kapacitet za biti čovjek odluke!
I nakon svih silnih ozljeda, osuda javnosti, neuspjeha u španjolskoj Primeri i hrvatskoj reprezentaciji, još je tu, još je gladan, željan pobjeda, uspjeha i trofeja. Još uvijek nas može razveseliti svojim minijaturama, a dvije takve vidjeli smo i u Koprivnici. Nogometno srce i dalje udara svom snagom!
I zato nemojte zamjeriti Sammiru. Jer tako to u nogometu često bude, najveći nogometni majstori, oni najzaigraniji na terenu, malo su previše zaigrani i izvan njega. Sjetite se samo Maradone, Ronaldinha, Ronalda, Adriana… Sammir jasno, nije ni blizu njihove klase, ali je za pojmove HNL-a neki drugi svijet. Bio i ostao. I zato je pravim ljubiteljima nogometa i nogometne igre kao takve, na našim travnjacima – uvijek dobrodošao!