"To što se događa na prostorima bivše Jugoslavije je nešto što treba što prije zaustaviti. Svaki narod ima pravo na svoju odluku, na slobodu. Hrvatska je napadnuta, treba joj pomoći. Rekao mi je da svakako svojim čitateljima prenesem poruku: Sretno, Hrvatska!" Bilo je to u prosincu 1991. godine.

Priznajem, društvene mreže su nešto bez čega bih odmah potpisao svoj život. Nažalost, nisam u mogućnosti zbog prirode svog posla. Treba kredit otplatiti, guliti još najmanje jedanaest, a možda i trinaest godina do penzije. I tako, svakodnevnim gledanjem što radi konkurencija u oko mi često zapadne riječ – legenda. Poprilično dobro poznajem sport ‘iz prošlog života’, pa me svako malo iznenade domaći portali koga su sve u stanju gurnuti pod – legendu.

Riječ legenda je ove subote napokon dobila svoj smisao. Nažalost, otišao je jedan od najvećih nogometaša u engleskoj nogometnoj povijesti – Sir Boby Charlton.

Obično sam ja taj koji će nazvati, ovog puta me moj dragi i uvaženi kolega, koji mi po godinama može biti otac, Miroslav Rede ipak preduhitrio.

“Dugo me nešto nije ovako rastužilo”, rekao je nekadašnji nogometaš zagrebačkog Dinama i beogradskog Partizana Miroslav Rede.

Dugogodišnji novinar, jedno vrijeme i redakcijski kolega, imao je tu čast više puta se susresti s Bobbyjem Charltonom. Prvo iz razloga što su vršnjaci, a drugi je razlog što su obojica svojedobno radili za Master Card, a s njima i po mnogima najveći igrač svih vremena – Pele.

Za Manchester United je odigrao 758 utakmica u razdoblju od 1956. i 1973. godine, a za to vrijeme je zabio 249 pogodaka.  Bio je jednom prvak Europe i tri puta Engleske.

Sa Gordim Albionom se 1966. godine popeo na krov svijeta, odigrao je 106 utakmica i postigao 49 golova. Iste godine je osvojio i Zlatnu loptu, ispred Eusebija i Franza Beckenbauera.

“Više puta sam razgovarao s Charltonom, također i Beckenbauerom. Ispričao je je jednom Kaiser Franz detalj iz finala 1966. godine. Utakmica je bila iscrpljujuća, a on je morao motriti i na Bobbya, no toliko ga je izmučio da je u jednom trenutku samo pomislio: neka ova utakmica završi bilo kojim rezultatom jer ja više ne mogu stajati na nogama.”

Imao je Rede dosta susreta, svaki je na svoj način bio zanimljiv.

“Pričao mi je Charlton na što je prvo pomislio nakon što je preživio avionsku nesreću Manchester Uniteda u Munchenu u kojoj je 1958. godine preminula 25 ljudi, osam igrača iz prve jedanaestorice. Prvo se sjetio svoje profesorice iz matematike. U tom se trenutku i našalio, da je možda bolje da se nije ni probudio.”

Rede se sjetio i detalja iz prosinca 1991. godine. Tada je Charton rekao i ovo:

“To što se trenutno događa na prostorima bivše Jugoslavije je nešto što treba što prije zaustaviti. Svaki narod ima pravo na svoju odluku, na slobodu. Hrvatska je napadnuta, treba joj pomoći. Rekao mi je da svakako svojim čitateljima prenesem poruku: Sretno, Hrvatska!”

Rede je te 1991. godine pitao Charltona da li mu smeta što nije dobio titulu Sir, a on mu je odgovorio.

“Ne, najvažnije je ono što sam ja uspio u životu postići. Neizmjerno sam sretan što sam igrao nogomet, što sam postao prvak svijeta i što sam uživao. Nisam nikad bio opterećen s dobivanjem nagrada.”

Tri godine kasnije Bobby Charlton je postao Sir Bobby Charlton.

Rede nema dvojbu tko je najbolji igrač Engleske u njenoj bogatoj povijesti.

“Imali su kroz povijest puno dobrih igrača, nisu možda imali takve klase kao Brazil, Argentina, neke europske zemlje, ali Bobby je bio jedan od odabranih. U doba velikog Alexa Fergusona, Bobby je uvijek bio ambasador Manchester Uniteda. Da, to je možda i najbolje razdoblje tog kluba kada ga je vodio Škot. Jednostavno, on je bio legenda koja je dugo, dugo trajala i nakon aktivne igračke karijere. I zbog svega otišao je najveći engleski nogometaš”, zaključio je Rede.